Ženo, obraćam se tebi koja si bila ili si još uvijek žrtva bilo koje vrste nasilja: dosta je šutnje! Znam da ne šutiš zato što nemaš šta da kažeš, nego se bojiš šta će izazvati tvoje riječi. Vrijeme je da odbaciš sve strahove i progovoriš o onome što te kida i razara iznutra. Ne osuđuj sama sebe na takav život. Progovori o svemu i izbaci to iz sebe.  Možda si još u stanju šoka, ali skupi snage i ohrabri se.

Znam da se bojiš reakcije drugih, da te je stid i da ti teško pada da pričaš o tome. Možda misliš da to što si doživjela i nije tako strašno i da se neće nikad ponoviti. Vjeruj mi nažalost hoće.

Mnogi se pitaju zašto žene godinama ćute i tek nakon toliko godina dolaze sa optužbama. Otkud nama pravo da dovodimo u pitanje odluku žrtve? Ne znamo mi u kakvom je stanju bila i kroz kakve muke je prolazila. Samim postavljanjem takvih pitanja diskriminiramo žrtvu i pomažemo nasilniku. Zašto se žrtva mora pravdati?  Često se desi da kad jedna žena vidi kako druga javno govori o nasilju, tada dobije snagu i samopouzdanje da i ona to isto uradi. 

Svaka žena ili dijevojka može postati žrtva. To nema veze sa snagom, nivoom obrazovanja, inteligencijom ili statusom u društvu. Nije sramota postati žrtva, samo to ne smijemo ostati.

Stid, strah, šta će reći drugi, kakve posljedice nosi moja izjava, su samo jedni od razloga zašto ćutimo. Bojimo se da nam drugi neće vijerovati. Ako je nasilnik još omiljen u društvu, mislimo da će svi okriviti nas. I to se nažalost vrlo često dešava.           

Možda se boji nasilnika. Možda sumnja u sistem da će uspijeti da je dovoljno zaštiti, a njega kazni i spriječi da nastavi sa nasiljem. Jasno joj je da prijava nije kraj procesa. Ponekad tek tad nastaje pakao, koji može trajati godinama. Nisu sve žene dovoljno jake da stave sebi toliki teret na leđa. Radije se prepuste bolu tiho u privatnosti svoje sobe. Nije lako nositi se sa osudom okoline i pitanjima koja samo dodaju so na otvorenu ranu.

Boje se sukoba sa nasilnikom, davanja izjave, ponovnog prolaženja kroz cijelu situaciju. Prisjećati se detalja i proživljavati ponovo ono što žele zaboraviti. Kad čujem komentare poput: „Ja bih ovo ili ono“ sjetim se naše poslovice „Sit gladnog ne razumije.“ Tako je i s tim. Sve bih i ja sada, ali tada kada je trebalo, nisam mogla ni znala. Znači treba razumjeti da nismo svi isti i da u raznim situacijamo reagiramo drugačije. Svaka žena radi najbolje što je u njenoj moći u datom trenutku.

Možda je doživjela primjere druge žene, koje su pričale o nasilju, a nije im se vjerovalo. Koje su utišali i koje su umijesto podrške dobile podsmijavanje i nerazumijevanje. Možda se pokušala i sama povjeriti drugima, a oni joj rekli da je bolje da ćuti o tome, jer je sramota i o tome se ne govori otvoreno. Kada bi se sve uzajamno pomagale, bile bi puno jače i broj nasilja bi se umanjio.

Potiskivanje emocija je normalno, jer bol je duboka i kad se suočimo s tim to nas slomi. Zbog toga je ponekad potrebno da prođe određeno vrijeme, da žrtva ojača, da dobije snage da se uhvati u koštac sa svim što je preživjela, a godinama potiskivala. To zaslužuje pohvalu, a ne kritiku.

Emocionalna i materijalna ovisnost igra takođe veliku ulogu. Često krive sebe, preispituju svoje postupke, jer misle da su nečim izazvale takvo ponašanje. Ne mogu zamisliti život bez partnera, i sumnjaju u svoje sposobnosti. Ubijeđuju sebe da je šutnja jedina ispravna odluka, a s tim ohrabruju nasilnika.

Dijeca često služe kao izgovori. Same sebi govorimo da je to za njihovo dobro. Dok su mali želimo da rastu u „normalnoj porodici,“ a kad porastu ne bih da njihovo društvo sazna kakav im je tata, jer mogu pomisliti da su i oni takvi. S tim ne činimo uslugu ni sebi ni njima. Dobra mama može biti samo žena koja se osijeća dobro, a ne ona koja živi u strahu sa traumama.

Najbolje je odmah čim se desi nasilje pozvati policiju i prijaviti. Dok još imaš dokaze i dok još možeš sve detalje otkriti bez posebnog napora. Možda imaš i svijedoke koji su spremni odmah da potvrde tvoje optužbe. Nakon određenog vremena se mogu predomisliti.

Kada jednom odlučiš da odeš i otkriješ ono što si pretrpjela, dobiješ odjednom snagu koja te gura napred. Ne znam od kud ta snaga dolazi, ali je tu. Znaš da više nema nazad i da sad taj proces moraš proći. Potraži pomoć, moraš imati nekog na svojoj strani, jer ne možeš sama uspijeti. Ako nemaš nikog u porodici ili krugu prijatelja, potraži stručnu pomoć. To ne znači da si luda i nije sramota. Stavljaš sebe na prvo mijesto i pomažeš sebi. Nije lako pričati sa nepoznatom osobom o svojim osijećajima, ali uvijek imaš izbor koliko ćeš ići u detalje i šta si spremna otkriti.

Ni jedna osoba ne zaslužuje nasilje u svom životu. Posljedice su ogromne, i teško je izaći iz začaranog kruga. Osobe koje su ga doživjele trebaju bezuvjetnu empatiju, podršku i povjerenje. Ne treba da poslije svega doživi još jednu traumu od osude, podsmijeha ili ogovaranja ljudi u svojoj okolini.

Radujem se tvojim komentarima, kritikama i mišljenjima.

3 Meinungen zu “Zašto žene šute o nasilju

  1. Duša moja, sve je to istina,doživjela sam sve u prvom braku…i posljedice su i danas još uvijek tu, mada je već 24 godine prošlo od prekida veze….želim ti sve najbolje…a najviše snage i srece…❤🦋🌹🙏

  2. Ponosna sam na tebe zbog toga što si smogla snage izaći iz sveg tog. Ja na srecu nisam nikad iskusila bilo kakav oblik nasilja od strane svog supruga, ali na žalost svjedok sam toga da pojedine žene u mom okruženju jesu…iskreno se nadam da će jednom biti dovoljno hrabre kao ti, znam da ću im ja, kao i do sada pružiti bezrezervnu podršku i pomoc. P.S. Srdačan pozdrav od tvoje rodjakinje Aide M.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti javna.