Spolno (seksualno) zlostavljanje je svako verbalno, neverbalno ili tjelesno neželjeno ponašanje spolne naravi, koje predstavlja povredu dostojanstva te osobe, uzrokuje strah, ponižavanje ili vrijeđanje.
To mogu biti šale sa seksualnim konotacijama, udvaranje na radnom mijestu, neprijatni pogledi, komentari fizičkog izgleda, priča o intimnim ili seksualnim temama, pozivi na seksualne aktivnosti, slučajni dodiri, pokazivanje spolnih organa, ili obećavanje napretka pod uslovom da stupi u seksuani odnos. Dok žene šute iz stida i straha da ne izgube posao, drugi šute jer ih nije briga za tuđe probleme. Problem je još veći ako se događa od strane nadređene osobe.
Žene su te koje doživljavaju nasilje svugdje, pa kako ponekad nisu sigurne ni u vlastitom domu, tako nisu sigurne ni na poslu. Veličina problema je šokantna. Postoje podaci da je svaka treća žena u Evropi doživjela fizičko ili seksualno nasilje. Međutim zbog ekonomske situacije, straha od gubljenja posla, većina slučajeva seksualnog uznemiravanja ostane neprijavljena.
Da bi se broj žrtava umanjio potrebna je angažovanost međunarodnih organizacija, nevladinih organizacija, civilnog društva, a najviše muškaraca. Cilj je iskorijeniti nasilje nad ženama i dijevojkama.
Istraživanja su pokazala da su uznemiravanju u većini slučajeva izložene osobe u osijetljivom položaju. Rastavljene žene, mlade žene, početnice na poslu, žene sa hendikepom, žene sa nepropisnim i nesigurnim radnim ugovorom, samohrane majke.
Često okolina ne podržava žrtvu. Kada jedna žena šuti, ponekad se dešava da se istovremeno zlostavlja više njih, a da se ništa ne poduzima. One se boje da im se neće vijerovati. Pitaju se da li on to tako misli ili ona to samo umišlja. Problem je jer se ne usuđuju pričati o tome. Ako se ipak odluče na to, može se desiti da druge žene pokušaju da je utišaju. Govore da to nije ništa posebno, da se on tako ponaša prema svim ženama, da ga ignoriše. I onda se ona počinje pitati da li stvarno pretjeruje, pa odluči šutjeti.
Kako da žena prepozna kada je kompliment, a kada seksualno zlostavljanje? Ono što je za jednu ženu bezazleni flert, za drugu može biti nasilje. Ako netko uporno dijeli komplimente, a osoba pokazuje nelagodu, onda prelazi granicu i radi se o uznemiravanju. Ako se ti komplimenti odnose isključivo na fizički izgled uz dodavanje seksualne aluzije, onda je to definitivno zlostavljanje. Žena treba da vrlo jasno i nedvomisleno kaže, da je takvi komentari vrijeđaju i da ih ne želi više slušati. Najbolje je da u tome ima svijedoka kojem može vjerovati, koji to neće poreći ukoliko dođe do prijave ako se zlostavljanje nastavi.
Ne smije se tolerisati nego se mora kažnjavati. Kod nas na balkanu bi trebalo prvo promijeniti način razmišljanja ljudi, a to je jako teško. Gotovo uvijek se više kritizira i analizira žrtva, nego nasilnik. Oni su vlo lukavi, i rade sve na tome da se zlostavljanje dešava u četiri oka, bez svijedoka. Na taj način u slučaju prijave, može žrtvu okriviti za lažnu optužbu.
Što je zlostavljač na višoj poziciji to je teže odlučiti se za prijavu. Žena se ne usuđuju krenuti u sudski proces, koji zna trajati godinama. Trpi i pritisak porodice, jer ako je jedini način prihoda ta plata koju ona dobija, onda je normalno da ćuti. Veliki problem su i samohrane majke, koje uopšte ne smiju da pričaju o problemima na poslu. Ona ćuti i trpi a nasilnik to koristi.
Problem je i neznanje kome i kad se obratiti. Šta kaže zakon o radu, šta kažu drugi zakoni? Poslodavci svakodnevno krše zakone. Treba žene što više edukovati i raditi na tome da se šire korisne informacije. Boje se i da neće dobiti posao na drugom mijestu jer poslodavac može misliti da se ona stalno buni.
One hrabre ustraju i odluče se za borbu za svoja prava. Treba se boriti glasno i javno prozivati po imenu. Postoje ustanove koje žrtvama pružaju svaki oblik podržke, od psihičke do pravne.
Što više nasilnika bude optuženo i slučajeva riješeno, više će se žena usuditi podnijeti prijavu. Vrlo važno je potražiti stručnu pomoć jer su psihičke poslijedice izloženosti seksualnom zlostavljanju velike, i treba dugo vremena da se žrtva pribere i vrati psihičku stabilnost.
Žrtva se često nalazi na takvom dnu, da ju je teško izvući iz toga i navesti na to da počne pričati. Smatra to kao svoju ličnu sramotu, ne shvata da je to sramota onog koji je to počinio. Mi trebamo pomoći i ohrabriti one u svojoj okolini. To je prvi korak u sprečavanju nasilja. Jedna osoba sama rijetko se usuđuje pokrenuti postupak protiv poslodavca. Žrtva ima izbor ili će prestati biti žrtva, progovoriti javno i glasno, ili će se pomiriti sa uslovima i nastaviti trpiti i dalje.
Drage žene, žrtve, poštujte sebe, prijavite svog zlostavljača, jer to je najmanje što možete učiniti za sebe. Budite ponosne na taj korak, jer to je korak prema mirnom i dostojanstvenom životu koji zaslužujete. Što se više prijava podnese institucije će biti efikasnije jer će shvatiti u kakvom problemu se nalazimo i koliko je žrtava. Nikad nije vaša krivica i nemojte to prihvatiti. Niste same.
