Danas pišem o jednoj mladoj hrabroj ženi, koja više nije imala snage da bude hrabra. Završila je svoju bitku, jer nije vidjela izlaz, nije niko bio tu da joj pomogne. Odustala je od svog života i prerano napustila ovaj svijet u kojem je ostavila čak devetoro dijece. Par dana prije postavila je na FB crnu sliku ispod koje je napisala „Ja sam umrla.“ Zar to nije bio jasan poziv i molitva za pomoć?

Kakav smo to narod postali? Sad je svima žao, ali sad je kasno! Gdje ste bili ranije, dok ste imali šansu pružiti pomoć i spasiti jedan mladi život? Toliko me je potresla ova vijest, a pogotovo komentari ispod. Odakle nama pravo da dovodimo u pitanje odluku žrtve, kojoj nismo pružili pomoć? Zašto je rađala svake godine po jedno dijete kad su bili bijeda, pitaju se ispod posta, pa čak otvoreno odbijaju da je žale. Kakva je to majka, pitaju se drugi. Kako je mogla ostaviti dijecu sa ocem koji pije?

Niko od nas ne zna kako je njoj bilo. Iz teksta koji je objavio Hayat se može zaključiti da je bila vrijedna i brižna majka. Živjela je u neimaštini, ali se trudila da dijeci obezbijedi barem osnovne uvijete za život. Radila je vrijedno, nije je bilo sramota ni kupiti željezo i prodavati samo da zaradi nešto za svoju dijecu.

Dok se ona brinula za kuću i dijecu, njen muž se redovno opijao. Koja je to tragedija, ali realni život velikog broja žena na našim prostorima. Morala ga je ostaviti jer su sukobi postali svakodnevnica. Planirala je dijecu uzeti kod sebe samo da se smijesti. Obratila se porodici za pomoć, da je prime samo na par dana dok se ne snađe. Ali oni je nisu primili. Na njezin vapaj za pomoć svi su bili gluhi.

Sramota treba da bude države, centra za socijalni rad, humanitarnih organizacija, merhameta, ali i svih ljudi koji su znali u kakvoj bezizlaznoj situaciji se nalazi, a nisu ponudili nikakvu pomoć. Sramota je mene koja se nalazim kilometrima daleko i toliko mi je krivo da nisam cijelu noć spavala.

Za sve one koji se pitaju zašto je rađala dijecu, bolje da se pitaju zašto se ne obezbijede sredstva za zaštitu od trudnoće besplatno za socijalne  slučajeve. Nije lako pijanom agresivnom mužu reći neću imati odnose s tobom jer mogu ponovo ostati trudna. Zašto se ne radi više sa ženama koje su u takvoj situaciji na edukaciji i ličnom razvoju? Zašto se žene ne podržavaju međusobno i ne pomažu? Zašto i mrtvu žrtvu ogovaraju? Ponekad me stid biti žena, a treba s tim da se ponosimo.

Ja samo znam jedno, da jedna žena izvrši samoubistvo, a ima dijecu, treba da je nešto skroz uništi. Bila sam jednom u toj situaciji, gdje je duša bila razorena i nisam znala kako nastaviti dalje. Na trenutak sam pomislila da je najlakše prekinuti tu patnju. Onda sam se sjetila svoje dijece. Nisam im mogla to uraditi, zaslužili su da se neko brine o njima. Znala sam da će mi pomoć trebati, ali da ću uspijeti jer IMAM kome da se obratim. Ona nažalost to NIJE IMALA. Zato njena dijeca treba da rastu bez majke. Sigurno nije to uradila iz efekta, nego nije vidjela drugi izlaz, iako ga je pokušala naći.

Najgore u svemu tome jeste, da se ona obraćala za pomoć. Javno je objavila vrisak svoje duše, ali svi su bili gluhi na to. Jedan mladi život se ugasio pred našim očima, a mi nemamo pametnije stvari nego kriviti žrtvu. Kakav smo narod postali, ili smo uvijek bili ovakvi? Puno sreće i snage želim njenoj dijeci, od kojih je najmlađe beba od četiri mijeseca. Nadam se da će se mnogi potruditi da isprave grešku koju su napravili sa majkom, pa će barem pomoći dijeci. Ali mamu im niko nemože više vratiti.

Svi mi imamo pravo na svoje mišljenje, pa sam ja samo napisala kakvo je moje na ovu temu. Bilo bi mi drago da čujem vaše, pišite mi u komentarima ili direktno. Nadam se da vam se tekst svidio.

2 Meinungen zu “Ovo je tekst o hrabroj ženi koja je premlada prestala biti hrabra

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti javna.