Napustila nas je legendarna hrabra Marina Tucaković

Danas se vraćam sa ljetnje pauze sa tekstom o hrabroj ženi o kojoj smo zadnjih dana svi puno čitali a to je jedna legendarna Marina Tucaković. Moja pauza je iz zdravstvenih razloga trajala duže nego što sam planirala, ali smrt ove hrabre žene me motivisala da pišem ponovo. Njen život nije bio bajka, ali se ona hrabro borila i nikad nije odustajala. Nakon gubitka sina, koji je iznenada umro u dvadeset četvrtoj godini života, njena borba sa dubokim bolom nikad nije prestala. Do onog dana kad je umrla.

Samim tim što je izgubila ono najvrednije u životu, a to je vlastito dijete, zaslužuje da je nazovemo hrabra žena. To je trauma od koje se ne može nikad oporaviti i teško se nauči živjeti s tim.

Poslije njegove smrti povukla se jedno vrijeme iz javnosti, ali nakon par mijeseci je ponovo nastavila sa pisanjem. Mogu slobodno reći na sreću svih nas, jer su tad nastali veliki hitovi. Muzika ju je vukla i bila je profesionalac u svom poslu. Pijesmu „Mišo moj“ koju je otpjevala Ana Nikolić, posvetila je svome sinu. Radila je na melodiju i stvarala divne pijesme koje će trajati dugo nakon njene smrti.

Veliki broj žena koje u sebi nose tugu i bol, dobiju dijagnozu karcinoma u bilo kojem obliku. To se nažalost dogodilo i Marini. Krajem 2017.godine dijagnosticiran joj je maligni tumor dojke i ubrzo nakon toga je operisana. Poslije operacije kreće njena borba sa opakom bolesti, sa kojom se hrabro borila pune četiri godine. Bila je uvijek pozitivna i nikad se nije žalila. Čak se u najtežim trenutcima šalila na svoj račun sa izrekom „Ja sam stabilno loše.“ Bila je omiljena u društvu i svi su je voljeli, a ona je u svima vidjela samo ono dobro. U toj borbi dobijala je podršku raznih kolega i saradnika.

Ko je bila Marina Tucaković i koliko hitova je napisala su mnogi saznali tek nakon njene smrti. Najveće hitove na području bivše Jugoslavije napisala je upravo ona. Od mnogih mladih ljudi napravila je zvijezde sa svojim tekstovima koji su pomijerali granice domaće muzike. Od Lepe Brene do Zdravka Čolića, svima je napisala barem jednu pijesmu u karijeri. Ali sad nešto o njenom privatnom životu.

Marina Tucaković je rođena 4.11.1953.godine u Beogradu. Tu je završila osnovnu i srednju školu i nakon toga je upisala ekonomski fakultet, koji je kasnije i završila. Htijela je da radi kao turistički vodić. Nije imala ni devetnaest godina kad je počela da piše prve tekstove. Krajem sedamdesetih pisala je pijesme za Olivera Mandića, sa kojim je bila u ljubavnoj vezi. Nakod raskida veze ostali su u dobrim odnosima i ona mu je i dalje pisala pijesme. 1983.godine se udala za gitaristu grupe Bulevar Nenada Samotića. Ljubav svog života pronašla je u kompozitoru i produzentu Aleksandru Raduloviću Futi. Odradili su zajedno mnoge velike projekte. Rodila je dva sina, starijeg Milana Radulovića poznatog pod nadimkom Laća, i mlađeg Miloša koji je u decembru 2008 mlad preminuo.

Prvi veliki uspijeh imala je sa grupom Zana sa pijesmom „Dodirni mi kolena“ a bila je i stalni član njihove grupe. U septembru su slavili 40godina postojanja sa koncertom kojeg su posvetili Marini.

Jedna od legendarnih pijesama je pijesma „Ti samo budi dovoljno daleko“ koju je izvela grupa Generacija 5. Za velikog umijetnika Olivera Dragojevića napisala je popularnu pijesmu „Šta to biješe ljubav“ koja je na Splitskom festivalu odnijela nagradu žirija i postala omiljena u cijelom regionu.

2003.godine je obnovila festival „Beovizija“ na kojem su se birale pijesme koje su išle na Eurovizijsko takmičenje. Među njima su se našle i četiri koje je ona napisala. Bila je član žirija u emisijama „Operacija trijumf“ i „Pinkove zvijezde.“

Marina Tucaković je bila sigurno najboli tekstopisac na Balkanu i sve što je napisala postali su veliki hitovi. Za Džeja je napisala njegov najveći hit „Nedjelja“ i bila je nedjelja kad je umrla 19.septembra. Njen život nije bio lak ali je uvijek bila primjer kako treba da se ide dalje, misli pozitivno i živi sa svojim bolom. Privatno je voljela da sluša pijesmu od pokojnog Tome Zdravkovića „Dotako sam dno života.“ Muzička scena bivše Jugoslavije ne bi bila ista bez Marine Tucaković i s njenom smrti je umrla i jedna vrsta kvalitetnih tekstova. Uz njene tekstove smo se veselili, plakali a ponekad i smijali. Umijela je da prodre u dušu ljudima koji su dolazili kod nje po pijesmu.  Nakon samo par minuta provedenih s njima znala je napisati baš ono što paše za tu osobu. Zato im se vjerovalo to što pijevaju.

Tekst ću završiti sa stihovima iz pijesme koju je posvetila sinu a koji bi mogao biti i autobiografski jer opisuje baš ono što svaka majka osjeća koja je izgubila svoje dijete „Sećanja sam zaledila ali nisam bol pobijedila.“ Toliko boli i istine u par riječi. Neponovljiva Marina Tucaković, hvala na divnim stihovima.

Nadam se da vam se tekst svidio i da slušate pijesme koje je baš ona napisala jer su najbolje.

Tina Tarner jedna jaka hrabra uspiješna žena

Rođena je 26.Novembra 1939. Godine kao Anna Mae Bullock. Njen život je od početka imao uspone i padove. Kad je bila tinejdžer njena majka je napustila njenog oca iz razloga što nije više mogla trpiti zlostavljanje. Ona i sestra su ostale živjeti kod tetke, a nakon njene smrti otišle kod majke u St.Luis.

Završila je školu i vrlo rano je počela da radi kao pomoćna medicinska sestra. Sa 18 godina upoznala je svog prvog muža Ike Turner. On je tad svirao sa grupom Kings of Rhythm i oni su imali naviku mlade dijevojke iz publike pozvati na binu da im se pridruže u pijevanju. Kada je Tina dobila svoju šansu, nije oduševila samo publiku, nego i muzičare. Nakon toga je postala stalni član grupe.

Ubrzo zatim se zaljubila u saksofonistu sa kojim je ostala trudna. On je na žalost napustio i nju i grupu. Kada je njena mama saznala da je trudna izbacila ju je iz kuće. Ike Tarner ju je pozvao da živi s njim. On je u to vrijeme bio još u braku sa drugom ženom, ali ipak njihovo prijateljstvo je preraslo u nešto više. Kada su se preselili u Los Angeles ona je bila trudna i 1960 godine se rodio njihov prvi zajednički sin. Vijenčali su se 1962 godine i tada su već imali prve velike hitove.

U 60 tim je par kao Ike i Tina Turner doživio prve uspijehe i postali su internacionalno poznati. U memoarima, koje smo imali prilike čitati puno godina kasnije, je pisala o tome kako je ona bila žrtva nasilja i trpila je fizičko i psihičko zlostavljanje. Ponekad bi je pretukao prije nastupa i tjerao ja da nakon toga izađe na scenu i pijeva kao da nije ništa bilo. To naravno može samo jedna jaka i hrabra žena kao Tina. On je bio ovisan o alkoholu i drogama, a imao je napade bijesa i ljubomore. Iz tog razloga su često otkazivali nastupe i koncerte.

To vrijeme u kom su bili jako popularni i pravili turneje po cijelom svijetu, ona je kasnije opisala kao pakao na zemlji. Kako je rastao njihov uspijeh tako su rasli i njihovi problemi. Javno ju je ponižavao a na samom početku promijenio joj je ime, jer se bojao da će ga napustiti i postati popularna bez njega. Bila je ugledna i mnogi su joj nudili posao i saradnju, ali ona je ostajala lojalna Ikeu. Priznala je jednom da je kad on zaspe, nakon što je pretuče, uzimala pištolj u ruke i razmišljala o tome da ga ubije, ali bi se u zadnjem trenutku ipak predomislila. 1968 je pokušala da izvrši samoubistvo progutavši 50 tableta valijuma.

Jedne prilike dok su bili na zajedničkoj turneji, Ike je pretukao do kosti. Sačekala je sa zaspe, stavila sunčane naočale da sakrije modrice i pobjegla je od njega sa 36 centi u džepu. Nakon razvoda nije imala novca ni stana. Napravila je prva dva samostalna albuma, koji nisu bili uspiješni. Nastupala je kao predgrupa na koncertima Rolings Stons širom Amerike. Veliki uspijeh je doživjela 1991. Godine sa pijesmom za James Bond film Golden Eye.

Nakon razvoda preuzela je odgovornost za sve propuštene koncerte i porezne dugove.

Ike Turner je preminuo 2007 a uzrok smrti je bio prekomerna upotreba kokaina.

Iako je uvijek nasmijana i zvuči posebnom energijom, prošla je kroz teške situacije u životu. Njen novi dokumentarni film pokazao je njenu emocionalnu i spirituelnu stranu. Pričala je o tome da je njen život sa Ike Turner bio pun nasilja i zlostavljanja, ali ipak da ima nešto pozitivno u tome jer da nije bilo njega nebi bilo ni Tine Turner. Rekla je da ipak oproštaj mora preuzeti glavnu ulogu. Ako ne oprostimo s tim samo povređujemo sebe a to ne želimo.

Na jednoj turneji je upoznala Ervina Baha njemačkog muzičkog urednika i producenta. Postali su prvo dobri prijatelji, a to je onda preraslo u ljubav. Vjenčali su se po budističkoj ceremoniji 2013 godine, nakon 27 godina zajedničkog života.

Od 1994 godine živi u Švicarskoj na obali Ciriškoj jezera i uzela je Švicarsko državljanstvo.

Njeni albumi prodati su u više od 200 miliona primjeraka širom svijeta. Dobitnica je raznih nagrada i proglašena je kraljicom rokenrola. Iako je jedna od najboljih pjevačica u istoriji ipak je bila žrtva nasilja i ima posljedice kao i sve druge žene. Njen sadašnji muž je poredi sa vojnikom koji dođe sa ratišta i ne želi da se prisjeća scena koje je tamo doživio jer joj se te scene vraćaju u snovima. To je jedan oblik posttraumatskog stresnog stanja. U svojoj boli i patnji počela je prakticirati budizam.

Njen spot za pjesmu Ball of Confusion se našao na „MTV“ i bio je jedan od prvih afroamerički izdavača koji se pojavio na ovoj stranici.

Ušla je u Ginisovu knjigu rekorda kada je 1988 pijevala u Rio na Maracana stadionu ispred 180 000 ljudi. Još nikad nije jedan muzičar sam imao toliko publike.

1986 godine je obijavila autobiografsku knjigu “Ja,Tina“ koja je vrlo brzo postala bestseler. Glumila je u mnogim filmovima i dobila je svoju zvijezdu na „Holivudskoj stazi slavnih.“

Kao dijete se uvijek osijećala neželjeno od strane majke, koja ju se cijeli život odbacivala.

Zadnjih godina je imala puno zdravstvenih problema. 2013 je imala moždani udar a 2016 joj je dijagnosticiran rak debelog crijeva. Nakon što se oporavila od toga 2017 su joj bubrezi otkazali. Njen muž joj je darovao svoj bubreg i ona se opet oporavila. Na početku je bila protiv toga da joj pokloni svoj bubreg, jer je njen muž 16 godina mlađi od nje, ali ipak je pristala na to.

Veliki udarac za nju je bio kad je njen najstariji sin izvršio samoubistvo u 59 toj godini života. Tina misli da je razlog za to bila usamljenost.

Imala je neobičnu karijeru i neobičan život. Prošla je sve vrste pakla ali nije dozvolila da je to slomi.

Moj put ka isceljenju

Današnji tekst sam posvetila jednoj hrabroj mladoj ženi, čija priča me svaki dan iznova ohrabruje. Ponosna sam na to da među nama živi tako jaka žena, koju život stavlja na velika iskušenja, ali ona i dalje hrabro korača napred. Bez obzira na to koliko prepreka joj se nađe na putu, spremna je boriti se s njima i iz te borbe izaći kao pobednik. U najtežem periodu svog života, gdje bi mnogi sažaljevali sami sebe, ona je uspijela napisati knjigu „Moj put ka isceljenju“ koju preporučujem svima vama. U nastavku pročitajte intervju koji sam vodila sa ovom hrabrom, lijepom i jakom ženom.

1. Ko je Sanela i čime se bavi?

Moje ime je Sanela Dimitrijević. Nekada sam radila kao vaspitačica u vrtiću, a sada pišem i brinem o sebi.

2. Kako i kada si saznala za dijagnozu?

Za dijagnozu sam saznala 2013.god kada sam imala 31 godinu. Otišla sam na kontrolu na ultrazvučni pregled dojki. Ranije sam napipavala čvorić i išla sam odmah kod doktora, ali rekli su mi da nije ništa. Nisam otišla kod pravog lekara, moja greška što se nisam više zauzela za sebe. Sada znam da u takvim situacijama treba otići kod dobrog onkohirurga na pregled, to je moj topli savet svim ženama. Kada me je konačno pregledao dobar radiolog odmah me je poslao u Beograd kod onkohirurga gde mi je uz ostale potrebne analize i biopsiju potvrđen maligni tumor na dojci. Slede hemoterapije, operacija, opet hemoterapije, hormonske terapije itd. Još uvijek kraja nema, bolest mi se vratila već treći put.

3. Kako si živjela pre dijagnoze, a kako živiš danas?

Prije dijagnoze nisam vodila računa o sebi. Hranila sam se nezdravo, pila alkohol i pušila kada bih izašla u grad vikendom, večito u strahu, grču, bez samopouzdanja, uz ogromnu količinu stresa koji nisam umela da iskanališem. Sva nezadovoljstva sam trpala u sebe.

4. Knjiga, kako je nastala i o čemu se radi u knjizi?

Oduvek sam volela da pišem, ali sam to zapostavila posle srednje škole. Taj dar je bio potisnut i vjerovala sam da je biti pisac u mom slučaju nemoguća misija, puko sanarenje i neostvarene želje koje nisam smela da spomenem ni sebi, a kamoli drugima. Knjiga je nastala za vreme lečenja, u vreme hemoterapija. To je za mene bila terapija. Na taj način sam sebi pomagala jer sam sve smeće od misli bacila na papir i tako čistila um. Pisanje mi je pomoglo da prebrodim taj težak period. 

5. Gdje i kako možemo doći do knjige?

Preko Instagrama @zdravistilovizi i na mail sanysanela@hotmail.com

6. Koje namirnice obavezno izbaciti a koje uzimati?

Nisam stručnjak za ishranu, mogu samo da pričam iz ličnog iskustva i iz onoga što sam naučila čitajući i proučavajući o ovoj bolesti. Doktori-onkolozi ne daju apsolutno nikakvu preporuku niti značaj ishrani. Oni smatraju da je jedini pravi lek zvanična medicina i to što oni imaju da ponude-hemoterapija, zračenje, hormonska terapija i operacija. Naravno da savremena medicina može mnogo da učini. Meni je svaki put maksimalno pomagala savremena medicina i održava me u životu. Ali s druge strane treba proučavati i alternativne metode liječenja, uključujući i ishranu. Moje mišljenje je da treba izbaciti ili barem umanjiti: crveno meso, mlečne proizvode, suhomesnato, sve iz konzervi (npr tunjevina je puna žive i teških metala), rafinisane šećere, soju. A što više unositi svežeg voća i povrća u vidu ceđenih sokova, blendanih napitaka, salate, semenke, koštunjavo voće, biljna mleka. Ali ne biti isključiv! Ako ti se nešto baš jede, pa jedi. Nećeš umreti od parčeta torte torte ili jedne pljeskavice. Mislim da je umerenost ključ.  

7. Da li postoji nešto specifično za tebe što bi rado podijelila sa mojim čitaocima?

Posle svega što mi se izdešavalo i što mi se i dalje dešava, shvatila sam jednu veliku istinu: Treba voleti sebe maksimalno, udovoljavati sebi, ne stresirati se zbog svakakvih gluposti. Stresnih situacija je na svakom koraku, kasni se na posao, gužva u saobraćaju, deca razbacala igračke, šta ćemo za ručak… Ja bih bila najsretnija na svetu kada bih imala takve probleme. Treba osvestiti to! I „živeti život neustrašivo“ kao što kaže Anita Murđani u svojoj knjizi „Potpuno isceljenje“.

8.Koje rutine su ti pomogle do sada i još uvijek pomažu?

Rutine pisanja jutarnjih stranica, molitve, šetnja u prirodi, ispijanje svoje kafe u miru i tišini, ceđenje sokova, vežbe istezanja, čitanje, učenje, sticanje novih znanja zdravlju…

9. Šta radiš u slobodno vrijeme?

Pišem, šetam, cedim sokove, čitam, igram se sa decom.. Zapravo sada imam neograničeno slobodnog vremena i uživam u njemu.

10. Za kraj jedan savjet za sve hrabre žene koje budu čitale ovaj intervju.

Volite sebe jer to niko neće umeti bolje od vas.

Nadam se da vam se ovaj tekst dopao i da ste i vi shvatile kao i ja da ponekad imamo luksus probleme zbog kojih se nesmijemo uništavati. Iskreno se divim Saneli i želim joj što brži oporavak.

Zašto zatvaraš oči pred istinom

Današnji tekst sam posvetila svim onim ženama koje zatvaraju oči i okreću glavu od istine. Ženama koje nemaju još dovoljno snage da nazovu situaciju u kojoj se nalaze pravim imenom i priznaju sebi da žive u toksičnoj vezi. Nasilje je svuda oko nas i nikad ge nestati neće.  Žalosno je to što je za neke to postala normalna svakodnevnica. Znam kako ti je, tu sam i ja nekad bila. Nisi ti glupa, znaš šta je ispravno a šta nije. Isto tako znaš šta zaslužuješ, da nasilje tu ne pripada. Otvori oči, reci STOP nasilju.

Razmisli dobro i počni da uzimaš svoj život u svoje ruke. Ne smiješ dozvoliti da se pomiriš sa situacijom u kojoj se nalaziš, nemoj misliti da svakako nemaš izbora. Uvijek možeš donijeti odluku da moraš i trebaš nešto promijeniti. Vjeruj u sebe i pokreni se. Potraži pomoć, nemoj se bojati.

Prestani ignorisati unutarnji glas koji ti govori da se probudiš. Znam da ga imaš i ti, da ti zvoni u glavi od silnih opomena koje ti šalje. On je za to tu, trudi se da te okrene prema tebi. I sama sam ga godinama uspiješno ignorisala. Na svoju štetu naravno. Uči se na tuđim greškama, ti to možeš.

Stavi sebe na prvo mijesto, to je uvijek početak promijene. Kad odlučiš da zaslužuješ više, počećeš postupati u skladu s tim. Sigurno su ti poznate priče žena koje su bile tu gdje se ti nalaziš i potpuno uspijele preokrenuti svoj život. Vjeruj u njih i slušaj dobro na koji način im je to pošlo za rukom. Posavjetuj se s nekim ko ti može pomoći. Vrati vijeru u sebe i svoje samopoštovanje. Zaslužuješ više.

Ako su mogle one možeš i ti. Potrebno je puno snage, ali vjeruj mi vrijedi boriti se za sebe. Počni sa malim stvarima i koračaj hrabro prema svojoj slobodi. Nasilje blokira, usporava ali i pokazuje koliko si stvarno jaka. Sjeti se svega što si do sad preživjela. Onda zamisli sebe za pet godina ako ostaneš tu i ako odeš. Znam da imaš strah, sve mi smo ga imale. Ipak sve poteškoće koje te čekaju na tom putu, lakše ćeš prevazići ako si u miru. Ako znaš da nikad više nećeš biti ugrožena, da si na sigurnom.

Niko nije vrijedan tvojih suza, tvoga zdravlja. Izgubićeš ga naravno, ako i dalje zatvaraš oči. Prestani da glumiš glavnu ulogu u tom ružnom scenariju, jer taj film može samo imati ružan kraj. Kad glumimo pred drugima, trudimo se da budemo što ubijedljiviji. To radimo jer na taj način pokušavamo prvo sebe ubijediti da je sve u redu. Ali kad ostanemo u mraku svoje sobe, znamo da ništa nije u redu. Nažalost istinu i realnost koju živimo, pred samim sobom ne možemo sakriti. Ona nas uvijek dočeka.

Bez obzira na to koliko dugo se nalaziš u toj vezi, ako osijetiš i znaš da to nije ono što od života očekuješ, počni da mijenjaš situaciju u svoju korist. Naravno da imaš pravo biti tužna zbog toga, ali nemoj dopustiti da tuga bude glavna emocija. Osijeti snagu i volju za novim životom koji sebi trebaš izgraditi. Vjeruj u sebe i znaj da zaslužuješ sreću, ljubav, poštovanje. Život nam toliko toga nudi, samo trebamo imati moć pokrenuti se i izaći iz svoje zone komfora. Počni stvarati svoju novu istinu u kojoj nećeš morati glumiti sreću, u kojoj je ona tvoja stvarna realnost. Otvori oči i napravi prvi korak.

Prestani misliti o prošlosti misli na budućnost

Tvoja prošlost ne smije da ti stoji na putu. Naprotiv, sad si pametnija, jača i znaš tačno što želiš od svog života. Nemoj kriviti sebe što si bila žrtva nasilja. Nisi ti kriva. Tvoja prošlost se sastoji od lijepih i manje lijepih događaja, ali znaj da si uvijek radila najbolje što si znala. Svi mi pravimo greške i donosimo pogrešne odluke. Prošlost više ne možemo promjeniti, ali možemo promjeniti kako se osijećamo u vezi toga. Prestani se sažaljevati i počni biti ponosna na sebe što si uspijela izići iz nasilja.

Ako počneš analizirati svoje greške iz prošlosti, osjetićeš ljutnju, strah, krivicu, žaljenje i ogorčenost. Takve emocije ti nisu potrebne, jer onda počinješ sumnjati u sebe. Jedini način da budeš sretna je da živiš u sadašnjem trenutku. Ono što ti se desilo u prošlosti, to ne možeš više mijenjati. Ali ono što možeš mijenjati jeste način na koji gledaš na to. Nemoj dozvoliti da te prošlost definiše.

Znam da je jedno slušati o tome kako se osloboditi prošlosti, a sasvim drugo u tome uspjeti. Prvo prihvati sve što je bilo. Oprosti sebi i drugima. Kada shvatiš da si uradila sve što je bilo u tvojoj moći, osjetićeš mir. A unutrašnji mir je najbolji mogući osijećaj, koji će ti pomoći da se osijećaš bolje.  Suosjećanje i razumjevanje ti je potrebno da zacijeliš svoje rane i zatvoriš to teško poglavlje svog života. Sad si slobodna da donosiš nove odluke, koje su samo za tvoje dobro.

Isto tako znam da ponekad razmišljaš o prošlosti s ciljem da razumiješ, zašto nisi napravila kako si htijela, zašto nisi poslušala svoju intuiciju. U dubini duše si znala za neke postupke da nisu ispravni, ipak si tolerisala kao da jesu. Ali najgore što sad možeš uraditi sebi, jeste da se kriviš za stvari koje više ne možeš promijeniti. Sad znaš bolje. Zaslužuješ pravu iskrenu ljubav i nemoj pristajati na manje.

Svoje greške možeš prihvatiti kao putokaze, gdje si nekad bila i gdje više nikad ne želiš biti. Potrudi se da uvijek iz svega izvučeš barem jednu pozitivnu stvar. Ako si bila u teškom braku u kojem si dobila dijecu, znači da ipak ostaje nešto pozitivno. Na greške trebaš gledati kao na osobni rast. Da bi znali šta želimo, moramo prvo upoznati šta je to šta ne želimo. Niko od nas nije savršen i svi mi griješimo.

Preuzmi odgovornost za svoj život i nemoj kriviti druge za svoje greške. S tim stavljaš sebe u pasivnu poziciju, iz koje nevidiš sve mogućnosti koje ti život nudi. Počni da radiš na stvaranju novih pozitivnih iskustava, koja će se pretvoriti u lijepe uspomene. Okruži se sa ljudima koji te razumiju i koji ti daju pozitivnu energiju. Osvijesti svoje jake strane, šta je to što tebe čini posebnom. Ako si u prošlosti napravila neku grešku, znam sigurno da to nebi uradila i danas.  Vjerujem da nećeš dozvoliti da ti se iste ponavljaju. Nemoj se stidjeti svojih grešaka. Možda su ti baš one trebale da ti otvore oči i pokažu kakva osoba danas želiš biti. Mi nismo naše greške, mi smo ono što smo iz njih naučili. A sigurno si naučila mnogo. Zato odbaci sve ružne uspomene i počni stvarati nove sretnije.

Nadam se da ti se dopao ovaj tekst i da će ti služiti.

Ko drugi da bude za nju tu ako nećete vi?

Današnja tema o kojoj želim da pišem je posvećena ljudima koji treba da budu tu za žrtvu nasilja u teškim trenutcima. To su na prvom mijestu roditelji i bliži članovi porodice. Oni koji su je rodili i koji su rasli uz nju. Ona bi trebala da ima dovoljno povjerenja i sigurnosti da vam se obrati za pomoć. Pa čak i onda kad ona šuti i krije, vi treba da je ohrabrite i prvi pitate kako joj možete pomoći. Možda joj treba vremena, nesmijete je prepustiti na milost i nemilost nasilniku, samo zato što nema hrabrosti da ga ostavi. Iskoristite situaciju kad je u mogućnosti da vam otvori dušu, bez straha da je on čuje.

Ako sumnjate da se nasilje dešava, vjerovatno ste u pravu. Bolje je jednom više početi taj razgovor, nego čekati da se tragedije desi. Ako počne da priča budite strpljivi i nemojte pokazivati jake emocije. To je može uplašiti pa se može ponovo povući u svoj začarani krug nasilja, iz kojeg ne vidi izlaz.

Ni u kom slučaju joj ne smijete pokazati da sama treba svoje probleme riješavati. Na žalost još uvijek se dešava kada se žrtva požali majci, da je muž maltletira ili vara, umijesto podrške dobije odgovor da je to normalno, njen muž je isto to radio i ništa joj nije bilo. Ako su naše majke nekad živjele život u kojem se jedna žena nije poštovala ni cijenila, to ne znači da i mi moramo danas tako živjeti. Ponudite pomoć i podršku. Sreća nije luksus, sreća treba da bude prioritet u svakoj vezi. Ako je nema, onda ona treba da napusti takvu vezu. Svatko od nas ima pravo da bude sretan i poštovan.

Još gori je jedan istiniti slučaj, u kojem jedna majka sa dvoje dijece napušta muža i odlazi kod svojih roditelja. Nakon što im je ispričala kroz šta sve prolazi, muž ju je varao, kocko, tuko, ponižavao, zamolila je roditelje da jedno vrijeme bude kod njih, dok se ne snađe. Živjeli su na selu, ali su imali dovoljno mijesta i mogućnost da im pomognu i da ih prime. Kad ju je saslušao otac je mirnim i odlučnim glasom odgovorio da ona može ostati, nju će primiti, ali njegovu dijecu neće da hrani. Kolika je to uvreda za jednu majku, jer to su i njena dijeca. Naravno kao dobra majka nije se htijela odvojiti od svoje dijece i ponovo se vratila nasilniku. Koliko joj je samo snage za to trebalo.

Bez obzira na to što su znali šta sve prolazi s njim, roditelji su je pustili da mu se vrati. Ne samo to, otjerali su je svojim postupkom i stavili joj do znanja da je sama u svojim problemima. A on je dobio zeleno svijetlo i odobrenje da nastavi dalje sa svojim ponašanjem. Umijesto ljubavi i razumijevanja, dobila je udarac koji nikad neće zaboraviti. Iako odrasla osoba, osijećala se kao odbačeno siroče.

Ponekad nije potrebno da nudite smiještaj ili financijku pomoć, ali moralna podrška, bezuvijetna ljubav i razumijevanje joj je neophodno. Treba da zna da ima nekog na koga se može osloniti, nekog ko je neće kriviti za to da je pogrešnog partnera izabrala. Da bi uspijela prevazići situaciju u kojoj se nalazi, potrebna joj je sigurnost da pripada negdje. Neko ko netraži od nje ništa, a nudi puno. U svojim problemima je izgubila snagu i samopoštovanje. Pomozite joj da to povrati. Biće vam zahvalna. Porodica treba da bude oaza sigurnosti i mira. Možda jednog dana budete vi trebali pomoć.

Pokažite joj da vrijedi, da nema razloga da se stidi i krije od drugih. Recite joj da je volite onakvu kakva jeste, da na vas može uvijek računati. Ponekad su dovoljne male sitnice da se sav njen svijet popravi. Mali znak pažnje i ljubavi, može u njoj probuditi snagu za koju je mislila da više ne postoji. Može ona puno, kad zna da ima nekog ko stoji iza nje. Samo mali vjetar u leđa pomoći će joj da ponovo stane na svoje noge. Budite ponosni na nju i automatski i ona počinje bolje da se osijeća. Uz vašu pomoć ona može zauvijek izaći iz uloge žrtve i nastaviti sretan život bez nasilja.

Ovo je tekst o hrabroj ženi koja je premlada prestala biti hrabra

Danas pišem o jednoj mladoj hrabroj ženi, koja više nije imala snage da bude hrabra. Završila je svoju bitku, jer nije vidjela izlaz, nije niko bio tu da joj pomogne. Odustala je od svog života i prerano napustila ovaj svijet u kojem je ostavila čak devetoro dijece. Par dana prije postavila je na FB crnu sliku ispod koje je napisala „Ja sam umrla.“ Zar to nije bio jasan poziv i molitva za pomoć?

Kakav smo to narod postali? Sad je svima žao, ali sad je kasno! Gdje ste bili ranije, dok ste imali šansu pružiti pomoć i spasiti jedan mladi život? Toliko me je potresla ova vijest, a pogotovo komentari ispod. Odakle nama pravo da dovodimo u pitanje odluku žrtve, kojoj nismo pružili pomoć? Zašto je rađala svake godine po jedno dijete kad su bili bijeda, pitaju se ispod posta, pa čak otvoreno odbijaju da je žale. Kakva je to majka, pitaju se drugi. Kako je mogla ostaviti dijecu sa ocem koji pije?

Niko od nas ne zna kako je njoj bilo. Iz teksta koji je objavio Hayat se može zaključiti da je bila vrijedna i brižna majka. Živjela je u neimaštini, ali se trudila da dijeci obezbijedi barem osnovne uvijete za život. Radila je vrijedno, nije je bilo sramota ni kupiti željezo i prodavati samo da zaradi nešto za svoju dijecu.

Dok se ona brinula za kuću i dijecu, njen muž se redovno opijao. Koja je to tragedija, ali realni život velikog broja žena na našim prostorima. Morala ga je ostaviti jer su sukobi postali svakodnevnica. Planirala je dijecu uzeti kod sebe samo da se smijesti. Obratila se porodici za pomoć, da je prime samo na par dana dok se ne snađe. Ali oni je nisu primili. Na njezin vapaj za pomoć svi su bili gluhi.

Sramota treba da bude države, centra za socijalni rad, humanitarnih organizacija, merhameta, ali i svih ljudi koji su znali u kakvoj bezizlaznoj situaciji se nalazi, a nisu ponudili nikakvu pomoć. Sramota je mene koja se nalazim kilometrima daleko i toliko mi je krivo da nisam cijelu noć spavala.

Za sve one koji se pitaju zašto je rađala dijecu, bolje da se pitaju zašto se ne obezbijede sredstva za zaštitu od trudnoće besplatno za socijalne  slučajeve. Nije lako pijanom agresivnom mužu reći neću imati odnose s tobom jer mogu ponovo ostati trudna. Zašto se ne radi više sa ženama koje su u takvoj situaciji na edukaciji i ličnom razvoju? Zašto se žene ne podržavaju međusobno i ne pomažu? Zašto i mrtvu žrtvu ogovaraju? Ponekad me stid biti žena, a treba s tim da se ponosimo.

Ja samo znam jedno, da jedna žena izvrši samoubistvo, a ima dijecu, treba da je nešto skroz uništi. Bila sam jednom u toj situaciji, gdje je duša bila razorena i nisam znala kako nastaviti dalje. Na trenutak sam pomislila da je najlakše prekinuti tu patnju. Onda sam se sjetila svoje dijece. Nisam im mogla to uraditi, zaslužili su da se neko brine o njima. Znala sam da će mi pomoć trebati, ali da ću uspijeti jer IMAM kome da se obratim. Ona nažalost to NIJE IMALA. Zato njena dijeca treba da rastu bez majke. Sigurno nije to uradila iz efekta, nego nije vidjela drugi izlaz, iako ga je pokušala naći.

Najgore u svemu tome jeste, da se ona obraćala za pomoć. Javno je objavila vrisak svoje duše, ali svi su bili gluhi na to. Jedan mladi život se ugasio pred našim očima, a mi nemamo pametnije stvari nego kriviti žrtvu. Kakav smo narod postali, ili smo uvijek bili ovakvi? Puno sreće i snage želim njenoj dijeci, od kojih je najmlađe beba od četiri mijeseca. Nadam se da će se mnogi potruditi da isprave grešku koju su napravili sa majkom, pa će barem pomoći dijeci. Ali mamu im niko nemože više vratiti.

Svi mi imamo pravo na svoje mišljenje, pa sam ja samo napisala kakvo je moje na ovu temu. Bilo bi mi drago da čujem vaše, pišite mi u komentarima ili direktno. Nadam se da vam se tekst svidio.

Vaš život je u vašim rukama

Danas vam predstavljam jednu mladu hrabru ženu, koja se bori da ima normalan i kvalitetan život, bez obzira na to što od rođenja ima dečiju cerabralnu paralizu. Rođena je 1997. Godine i može služiti mnogim mladim ljudima, koji su potpuno zdravi kao primjer, da život treba uzeti u svoje ruke i preuzeti odgovornost za svoje postupke. Od sedme godine, nakon raskida roditelja živjela je sa bakom koja joj je i danas najveća podrška. Odlučila je da se posveti pisanju i edukaciji u vezi invaliditeta. Zamolila sam je da mi odgovori na nekoliko pitanja:  

1.Kako bi opisala sebe u kratkim crtama, ko je Milica i čime se bavi?

Sebe bih definisala kao nekoga ko se uvek svojski trudio da bude borac za svoja i tuđa prava, zasluge ali takođe i odgovornosti i obaveze. Moja invalidnost, tačnije decija cerebralna paraliza koju imam, i nesvakidašnji način života koji sam imala me usmerio da budem takva. Ko je Milica? To je jedna mlada devojka koja se dosta toga naslušala i nagledala sa svojih dvadeset i nešto godina, i koja je rešila čvrsto rešila da skine „čaralamu“ sa očiju ovog sveta ma koliko god bude teško. Ja sam osoba koja se bavi edukacijom ljudi na polju invalidnosti kroz svoj lični primer, bavim se pružanjem podrške, i osnaživanjem ljudi pretežno osoba sa invaliditetom. Kroz moje video materijale, tekstove,  društvene mreže, i kroz moje aktivističko angažovanje na polju osoba sa invaliditetom. I za kraj Milica je neko ko bez rezervno ume da voli sebe i druge ljude.

2.Kako i sa koliko godina si saznala za dijagnozu?

Za moju dijagnozu su saznali moji roditelji kada sam ja imala dve godine. Tako što su se zabrinuli zbog toga što ja tad još uvek nisam hodala. Primetili su da ja ne puzim i ne pravim pokrete kao sva druga deca. To im je bio znak odveli su me kod doktora i posle nekog vremena saznali da imam dečiju cerebralnu paralizu.

3.Ko ti je bio podrška i kako si se nosila s tim?

Najveća podrška su mi uvek bile baka i tetka zato što sam najviše vremena provela sa njima. Pa u ranom detinjstvu se nisam nosila nikako sa tim zato što nisam bila svesna toga da sam drugima po nekim parametrima i stadardima drugačija.

4.Kako je prošao pubertet, dijetinjstvo, škola, kako su se drugi odnosili prema tebi, da li si doživjavala mobing i psihičko nasilje i predrasude o dijeci sa invaliditetom?

Pubertet je prošao jako stresno i burno zbog toga što sam u tom periodu počela da otkvam sebe i da uviđam svoje različitosti, koje mi ni malo nisu bile interesantne tada. I trebalo mi je dosta vremena da ih prihvatim i da sebe zavolim zajedno sa njima. Detinjstvo mi je bilo jako lepo i bezbrižno do nekih sedam godina. Kasnije se desio razvod mojih roditelja u kome sam se suočila sa odvajanjem od roditelja, roditelji su mi se odselili a ja sam ostala da živim sa bakom i dedom. U periodu školovanja sam bila meta vršnjačkog psihičkog zlostavljanja. Deca su me izbegavala, ismevala, zadirkivala. I dozivljavala sam psihičku turturu u tom periodu.

5.Koje posljedice nosiš iz tog perioda?

Posledice su višestruke nažalost. Ona posledica koja je ostala prisutna u mom životu dugo posle toga je da sam bila povučena i anti socijalna osoba. To sam hvala Bogu prevazišla kroz edukaciju i rad na sebi.

6.Kako je bio život bez majke i u kakvim odnosima si sad sa njom?

Život bez majke je bio jako stresan. Osećala sam se nesnađeno, uplašeno, imala sam osećaj da su svi i da je sve u ovom životu protiv mene. Odnos mene i moje majke je sada solidan, i dalje živimo razdvojeno, kada smo zajedno trudimo se da ne podsećamo jedna drugu na prošlost. Trudimo se da naš odnos unapredimo i da damo jedna drugoj šansu. Jer niko nije „osuđenik“ u našoj priči.

7.Koji stepen invaliditeta imaš i kako to utječe na tvoju rutinu i tvoj dan?

 Imam prvi stepen invalidnosti, ranije je uticalo jer nisam imala dovoljno samopouzdanja i vere u sebe i svoje mogućnosti to je znalo da me pokoleba, ali sada to jako malo utiče na moj svakodnevni život. Imam srećan i ispunjen život.

8.Šta te je navelo da počneš pisati blog i da li imaš neki svoj cilj za budućnost?

Dobila sam želju da pišem blog zbog toga što sam shvatila da sam ja ranije imala nekog da mi pomogne da bi moj život bio mnogo lakši i lepši, zato sam ja odlučila da budem nečiji element sreće i nečiji izvor života kako se inače zovu moj youtub kanal i moj blog. Moj cilj za budućnost je da na više načina pomognem što više ljudi.

9.Kako izgleda tvoj život danas?

Moj život izgleda kao svaki život jedne mlade osobe, pun nade, želje za životom, pun optimizma i snage za dalje. Život mi je toliko bolji nego ranije zato što sam svesno rešilila da preuzmem odgovornost za moje ranije postupke i zato što sam rešila da ga sama učinim boljim jer ja sam jedina koja to zaista može.

10.Šta bi poručila mojim čitaocima, šta je to što bi obavezno morali znati o osobama sa invaliditetom da bi napokon odbacili sve predrasude?

Ono najvažnije što bi obavezno morali da znaju i da stalno imaju na umu je da su osobe sa invaliditetom isti kao i oni, i da nema neke važne razlike između ljudi koji jesu osobe sa invaliditetom i oni koji nisu. Zato nam treba dati priliku da vas volimo, da vam budemo prijatelji, kolege, saradnici, partneri. Jer mi imamo potencijala da sve to budemo na kvalitetan način.

Nadam se da vas je ova priča inspirisala i pokazala vam da je vaš život u vašim rukama. Sami birate da li ćete izvući najbolje iz njega, ili ćete kukati i prokljinati sve oko sebe.

Link za You Tube kanal na kojem možete pratiti Milicu

https://www.youtube.com/c/VasElementSrece

Promijeni svoje misli i promijenićeš svoj život

Današnji tekst ću posvetiti jednoj hrabroj ženi čije učenje i knjige su mi pomogle u najtežem periodu mog života – Louisa Hay. Pokazala je svojim primjerom da nikad nije kasno da život promijenimo na bolje. Ona je svoju prvu knjigu napisala u pedesetoj godini, a najveće uspijehe je doživjela u sedmoj deceniji svog života. To znači dok god dišemo imamo priliku povesti život u drugom smijeru. Jedina osoba koja može promijeniti tvoj život jesi ti. Prestani kritizirati sebe i druge. Prestani kukati, pokreni se. Lousa Hay je znala o čemu govori kad je pisala knjigu: „Ja to mogu“ i bila je u pravu. Sve možeš!

30. augusta 2017. godine u devedesetoj godini života umrla je Louisa Hay. Umrla je onako kao što je živjela, mirno, okružena sa ljudima koji je vole. Ali put do mira i ljubavi nije bio nimalo jednostavan. Njen život je bio jako težak od samog rođenja, pa dugi niz godina. Rođena je 1926. godine u Los Anđelesu. Nakon raskida roditelja završila je u domu sa samo 18. mijeseci. Kada se je majka ponovo udala, uzela ju je sebi, gdje je imala brutalnog oćuha, zbog koga je ona jako patila.

Sa samo pet godina jedan komšija ju je silovao. Sa 15 se odselila od kuće zbog teških uslova i bila je trudna. Dijete je dala na usvajanje. Uzela je svoju majku kod sebe i radila razne poslove da preživi. 1950. godine se činilo kao da život krenuo u drugom pravcu. Dobila je posao kao model i par godina kasnije se udala za engleskog biznismena Andrew Hay. Međutim on ju je ostavio kada je imala 32 godine, zbog druge žene. Cijeli njen svijet se nakon toga srušio.

Slučajno je posijetila jedan vebinar u kojem je tema bila kako misli utječu na naš život. Počela se baviti tom temom i istraživati o tome. To joj je život promijenilo.

„Ako promijeniš misli, promijenićeš život“ – je postao njen životni moto.

1976.godine je izdala brošuru u kojoj je opisala razne bolesti, moguće razloge iz kojih se dobije ta bolest i savjete i afirmacije kako je pobijediti. A onda je ona dobila rak na maternici. Tada je bila u dilemi kako dalje: operacija, hemo terapija ili da pokuša sa duhovnim putem, onako kako je druge učila. Odlučila se je za kombinaciju afirmacija, vizualizacije, zdrave ishrane i psiho terapija.

Otkrila je da su uzroci njene bolesti događaji iz dijetinjstva, koje još nije do kraja obradila. Potisnute emocije kao što su strah, ljutnja, mržnja. Zamjerala je puno očuhu i majci zbog svega što je doživjela. Intezivno je radila na tome da te događaje preradi, da oprosti. Preuzela je odgovornost za svoj život i oprostila svima koji su je povrijedili. Tvrdila je da naše misli izazivaju u tijelu hemijsku reakciju koja ima moć da nas truje ili ojača imuni sistem.

Nakon šest mijeseci rak je nestao, bez operacije i bez hemo terapija. To je bila potvrda da je njeno učenje ispravno. Nakon što je pobijedila rak, napisala je još jednu knjigu koja je bila kao dopuna za prvu brošuru. U osamdesetim je radila intenzivno sa HIV zaraženim osobama. Sve je počelo sa 6 ljudi, a završilo se sa hiljadama ljudi u ogromnim halama, koji su ponavljali njene afirmacije i pijevali pijesme.

Osnovala je Louise Hay fondaciju koja je pomagala razne organizacije za siromašne i beskućnike. „Ako ostariš to ne znači da ne možeš raditi sve moguće stvari“– govorila je Loise koja je u 73. godini počela sa kick boksom. Do kraja života je ostavljala ljude bez teksta sa svojom vitalnošću i voljom za život. Pozitivne misli su je pratile cijeli život, a svako jutro počinjala je sa zahvalnošću. U to vrijeme joj mnogi nisu vjerovali, ali zadnjih godina je dokazano da stres i duhovni problemi, mogu dovesti do brojnih oboljenja.

Njeno iskustvo joj je pokazalo da pozitivne misli vode ka sretnom i ispunjenom životu, te da mogu izliječiti kako dušu tako i tijelo. Ali temelj svega je ljubav prema sebi. Kada sebe dovoljno volimo sve u životu bolje funkcioniše. Ljubav je čudesan lijek koji stvara čuda u našem životu. Zato je potrebno promijeniti i odbaciti uvjerenja koja ti štete. To je vrlo teško, ali neophodno.

Tvrdila je da baš ono polje koje ne želimo mijenjati, treba najviše mijenjati. Za to su korisne vježbe pred ogledalom za ljubav prema sebi. Kada se pogledaš u ogledalu u oči i kažeš sebi voljna sam se mijenjati, osjetićeš otpor. Onda reci sebi voljna sam otpustiti sve otpore. Pogledaj se u oči reci sebi: „Volim te onakvu kakva jesi“. Ako ti to na početku teško pada, s vremenom će postati lakše, jer će postati istina, počećeš tako misliti.

Drugi važni elementi njenog učenja su oproštaj i zahvalnost. Sve bolesti dolaze iz neopraštanja. Kad smo bolesni trebamo se zapitati kome to sad treba da oprostim. Upravo ona osoba kojoj ti je najteže oprostiti, koja ti je nanijela najveći bol, je osoba koje se trebate osloboditi. To ne znači da odobravam nečije loše ponašanje prema meni, nego otpuštam da meni bude lakše. Zamjerke koje nosimo u sebi uzrokuju brojne bolesti, a to ti ne treba. Opraštanjem drugima opraštamo sebi.

Moć je uvijek u sadašnjem trenutku. Ljutnja i strah se trebaju zamijeniti sa povjerenjem u život. Svijet ponekad treba pogledati iz druge perspektive i zapitati se čemu me ono što sam doživjela može naučiti. Nemoj kriviti druge, nemoj kukati, nego zavrni rukave i poradi na sebi. Tvoj život neće biti bolji ako mrziš druge i ako ne oprostiš. Oprosti zbog sebe i oslobodi se loših misli.

Louisa Hay je rado dijelila svoje znanje, a njene knjige su prevedene na 29 jezika širom svijeta. Bila je jedna od najprodavanijih autorica u istoriji. Vlasnica izdavačkog carstva i ikona „Self-help“ pokreta. Filozofiju da način na koji razmišljamo utječe na naš život, osijetila je na vlastitoj koži i zbog toga su joj mnogi vjerovali. Tekst ću završiti sa jednim korisnim citatom: „Ne proklinji tamu, već upali svijeću“.

Nadam se da vam se tekst dopao i da će vam koristiti.