Zašto žene šute o nasilju

Ženo, obraćam se tebi koja si bila ili si još uvijek žrtva bilo koje vrste nasilja: dosta je šutnje! Znam da ne šutiš zato što nemaš šta da kažeš, nego se bojiš šta će izazvati tvoje riječi. Vrijeme je da odbaciš sve strahove i progovoriš o onome što te kida i razara iznutra. Ne osuđuj sama sebe na takav život. Progovori o svemu i izbaci to iz sebe.  Možda si još u stanju šoka, ali skupi snage i ohrabri se.

Znam da se bojiš reakcije drugih, da te je stid i da ti teško pada da pričaš o tome. Možda misliš da to što si doživjela i nije tako strašno i da se neće nikad ponoviti. Vjeruj mi nažalost hoće.

Mnogi se pitaju zašto žene godinama ćute i tek nakon toliko godina dolaze sa optužbama. Otkud nama pravo da dovodimo u pitanje odluku žrtve? Ne znamo mi u kakvom je stanju bila i kroz kakve muke je prolazila. Samim postavljanjem takvih pitanja diskriminiramo žrtvu i pomažemo nasilniku. Zašto se žrtva mora pravdati?  Često se desi da kad jedna žena vidi kako druga javno govori o nasilju, tada dobije snagu i samopouzdanje da i ona to isto uradi. 

Svaka žena ili dijevojka može postati žrtva. To nema veze sa snagom, nivoom obrazovanja, inteligencijom ili statusom u društvu. Nije sramota postati žrtva, samo to ne smijemo ostati.

Stid, strah, šta će reći drugi, kakve posljedice nosi moja izjava, su samo jedni od razloga zašto ćutimo. Bojimo se da nam drugi neće vijerovati. Ako je nasilnik još omiljen u društvu, mislimo da će svi okriviti nas. I to se nažalost vrlo često dešava.           

Možda se boji nasilnika. Možda sumnja u sistem da će uspijeti da je dovoljno zaštiti, a njega kazni i spriječi da nastavi sa nasiljem. Jasno joj je da prijava nije kraj procesa. Ponekad tek tad nastaje pakao, koji može trajati godinama. Nisu sve žene dovoljno jake da stave sebi toliki teret na leđa. Radije se prepuste bolu tiho u privatnosti svoje sobe. Nije lako nositi se sa osudom okoline i pitanjima koja samo dodaju so na otvorenu ranu.

Boje se sukoba sa nasilnikom, davanja izjave, ponovnog prolaženja kroz cijelu situaciju. Prisjećati se detalja i proživljavati ponovo ono što žele zaboraviti. Kad čujem komentare poput: „Ja bih ovo ili ono“ sjetim se naše poslovice „Sit gladnog ne razumije.“ Tako je i s tim. Sve bih i ja sada, ali tada kada je trebalo, nisam mogla ni znala. Znači treba razumjeti da nismo svi isti i da u raznim situacijamo reagiramo drugačije. Svaka žena radi najbolje što je u njenoj moći u datom trenutku.

Možda je doživjela primjere druge žene, koje su pričale o nasilju, a nije im se vjerovalo. Koje su utišali i koje su umijesto podrške dobile podsmijavanje i nerazumijevanje. Možda se pokušala i sama povjeriti drugima, a oni joj rekli da je bolje da ćuti o tome, jer je sramota i o tome se ne govori otvoreno. Kada bi se sve uzajamno pomagale, bile bi puno jače i broj nasilja bi se umanjio.

Potiskivanje emocija je normalno, jer bol je duboka i kad se suočimo s tim to nas slomi. Zbog toga je ponekad potrebno da prođe određeno vrijeme, da žrtva ojača, da dobije snage da se uhvati u koštac sa svim što je preživjela, a godinama potiskivala. To zaslužuje pohvalu, a ne kritiku.

Emocionalna i materijalna ovisnost igra takođe veliku ulogu. Često krive sebe, preispituju svoje postupke, jer misle da su nečim izazvale takvo ponašanje. Ne mogu zamisliti život bez partnera, i sumnjaju u svoje sposobnosti. Ubijeđuju sebe da je šutnja jedina ispravna odluka, a s tim ohrabruju nasilnika.

Dijeca često služe kao izgovori. Same sebi govorimo da je to za njihovo dobro. Dok su mali želimo da rastu u „normalnoj porodici,“ a kad porastu ne bih da njihovo društvo sazna kakav im je tata, jer mogu pomisliti da su i oni takvi. S tim ne činimo uslugu ni sebi ni njima. Dobra mama može biti samo žena koja se osijeća dobro, a ne ona koja živi u strahu sa traumama.

Najbolje je odmah čim se desi nasilje pozvati policiju i prijaviti. Dok još imaš dokaze i dok još možeš sve detalje otkriti bez posebnog napora. Možda imaš i svijedoke koji su spremni odmah da potvrde tvoje optužbe. Nakon određenog vremena se mogu predomisliti.

Kada jednom odlučiš da odeš i otkriješ ono što si pretrpjela, dobiješ odjednom snagu koja te gura napred. Ne znam od kud ta snaga dolazi, ali je tu. Znaš da više nema nazad i da sad taj proces moraš proći. Potraži pomoć, moraš imati nekog na svojoj strani, jer ne možeš sama uspijeti. Ako nemaš nikog u porodici ili krugu prijatelja, potraži stručnu pomoć. To ne znači da si luda i nije sramota. Stavljaš sebe na prvo mijesto i pomažeš sebi. Nije lako pričati sa nepoznatom osobom o svojim osijećajima, ali uvijek imaš izbor koliko ćeš ići u detalje i šta si spremna otkriti.

Ni jedna osoba ne zaslužuje nasilje u svom životu. Posljedice su ogromne, i teško je izaći iz začaranog kruga. Osobe koje su ga doživjele trebaju bezuvjetnu empatiju, podršku i povjerenje. Ne treba da poslije svega doživi još jednu traumu od osude, podsmijeha ili ogovaranja ljudi u svojoj okolini.

Radujem se tvojim komentarima, kritikama i mišljenjima.

Napustila nas je legendarna hrabra Marina Tucaković

Danas se vraćam sa ljetnje pauze sa tekstom o hrabroj ženi o kojoj smo zadnjih dana svi puno čitali a to je jedna legendarna Marina Tucaković. Moja pauza je iz zdravstvenih razloga trajala duže nego što sam planirala, ali smrt ove hrabre žene me motivisala da pišem ponovo. Njen život nije bio bajka, ali se ona hrabro borila i nikad nije odustajala. Nakon gubitka sina, koji je iznenada umro u dvadeset četvrtoj godini života, njena borba sa dubokim bolom nikad nije prestala. Do onog dana kad je umrla.

Samim tim što je izgubila ono najvrednije u životu, a to je vlastito dijete, zaslužuje da je nazovemo hrabra žena. To je trauma od koje se ne može nikad oporaviti i teško se nauči živjeti s tim.

Poslije njegove smrti povukla se jedno vrijeme iz javnosti, ali nakon par mijeseci je ponovo nastavila sa pisanjem. Mogu slobodno reći na sreću svih nas, jer su tad nastali veliki hitovi. Muzika ju je vukla i bila je profesionalac u svom poslu. Pijesmu „Mišo moj“ koju je otpjevala Ana Nikolić, posvetila je svome sinu. Radila je na melodiju i stvarala divne pijesme koje će trajati dugo nakon njene smrti.

Veliki broj žena koje u sebi nose tugu i bol, dobiju dijagnozu karcinoma u bilo kojem obliku. To se nažalost dogodilo i Marini. Krajem 2017.godine dijagnosticiran joj je maligni tumor dojke i ubrzo nakon toga je operisana. Poslije operacije kreće njena borba sa opakom bolesti, sa kojom se hrabro borila pune četiri godine. Bila je uvijek pozitivna i nikad se nije žalila. Čak se u najtežim trenutcima šalila na svoj račun sa izrekom „Ja sam stabilno loše.“ Bila je omiljena u društvu i svi su je voljeli, a ona je u svima vidjela samo ono dobro. U toj borbi dobijala je podršku raznih kolega i saradnika.

Ko je bila Marina Tucaković i koliko hitova je napisala su mnogi saznali tek nakon njene smrti. Najveće hitove na području bivše Jugoslavije napisala je upravo ona. Od mnogih mladih ljudi napravila je zvijezde sa svojim tekstovima koji su pomijerali granice domaće muzike. Od Lepe Brene do Zdravka Čolića, svima je napisala barem jednu pijesmu u karijeri. Ali sad nešto o njenom privatnom životu.

Marina Tucaković je rođena 4.11.1953.godine u Beogradu. Tu je završila osnovnu i srednju školu i nakon toga je upisala ekonomski fakultet, koji je kasnije i završila. Htijela je da radi kao turistički vodić. Nije imala ni devetnaest godina kad je počela da piše prve tekstove. Krajem sedamdesetih pisala je pijesme za Olivera Mandića, sa kojim je bila u ljubavnoj vezi. Nakod raskida veze ostali su u dobrim odnosima i ona mu je i dalje pisala pijesme. 1983.godine se udala za gitaristu grupe Bulevar Nenada Samotića. Ljubav svog života pronašla je u kompozitoru i produzentu Aleksandru Raduloviću Futi. Odradili su zajedno mnoge velike projekte. Rodila je dva sina, starijeg Milana Radulovića poznatog pod nadimkom Laća, i mlađeg Miloša koji je u decembru 2008 mlad preminuo.

Prvi veliki uspijeh imala je sa grupom Zana sa pijesmom „Dodirni mi kolena“ a bila je i stalni član njihove grupe. U septembru su slavili 40godina postojanja sa koncertom kojeg su posvetili Marini.

Jedna od legendarnih pijesama je pijesma „Ti samo budi dovoljno daleko“ koju je izvela grupa Generacija 5. Za velikog umijetnika Olivera Dragojevića napisala je popularnu pijesmu „Šta to biješe ljubav“ koja je na Splitskom festivalu odnijela nagradu žirija i postala omiljena u cijelom regionu.

2003.godine je obnovila festival „Beovizija“ na kojem su se birale pijesme koje su išle na Eurovizijsko takmičenje. Među njima su se našle i četiri koje je ona napisala. Bila je član žirija u emisijama „Operacija trijumf“ i „Pinkove zvijezde.“

Marina Tucaković je bila sigurno najboli tekstopisac na Balkanu i sve što je napisala postali su veliki hitovi. Za Džeja je napisala njegov najveći hit „Nedjelja“ i bila je nedjelja kad je umrla 19.septembra. Njen život nije bio lak ali je uvijek bila primjer kako treba da se ide dalje, misli pozitivno i živi sa svojim bolom. Privatno je voljela da sluša pijesmu od pokojnog Tome Zdravkovića „Dotako sam dno života.“ Muzička scena bivše Jugoslavije ne bi bila ista bez Marine Tucaković i s njenom smrti je umrla i jedna vrsta kvalitetnih tekstova. Uz njene tekstove smo se veselili, plakali a ponekad i smijali. Umijela je da prodre u dušu ljudima koji su dolazili kod nje po pijesmu.  Nakon samo par minuta provedenih s njima znala je napisati baš ono što paše za tu osobu. Zato im se vjerovalo to što pijevaju.

Tekst ću završiti sa stihovima iz pijesme koju je posvetila sinu a koji bi mogao biti i autobiografski jer opisuje baš ono što svaka majka osjeća koja je izgubila svoje dijete „Sećanja sam zaledila ali nisam bol pobijedila.“ Toliko boli i istine u par riječi. Neponovljiva Marina Tucaković, hvala na divnim stihovima.

Nadam se da vam se tekst svidio i da slušate pijesme koje je baš ona napisala jer su najbolje.

Tina Tarner jedna jaka hrabra uspiješna žena

Rođena je 26.Novembra 1939. Godine kao Anna Mae Bullock. Njen život je od početka imao uspone i padove. Kad je bila tinejdžer njena majka je napustila njenog oca iz razloga što nije više mogla trpiti zlostavljanje. Ona i sestra su ostale živjeti kod tetke, a nakon njene smrti otišle kod majke u St.Luis.

Završila je školu i vrlo rano je počela da radi kao pomoćna medicinska sestra. Sa 18 godina upoznala je svog prvog muža Ike Turner. On je tad svirao sa grupom Kings of Rhythm i oni su imali naviku mlade dijevojke iz publike pozvati na binu da im se pridruže u pijevanju. Kada je Tina dobila svoju šansu, nije oduševila samo publiku, nego i muzičare. Nakon toga je postala stalni član grupe.

Ubrzo zatim se zaljubila u saksofonistu sa kojim je ostala trudna. On je na žalost napustio i nju i grupu. Kada je njena mama saznala da je trudna izbacila ju je iz kuće. Ike Tarner ju je pozvao da živi s njim. On je u to vrijeme bio još u braku sa drugom ženom, ali ipak njihovo prijateljstvo je preraslo u nešto više. Kada su se preselili u Los Angeles ona je bila trudna i 1960 godine se rodio njihov prvi zajednički sin. Vijenčali su se 1962 godine i tada su već imali prve velike hitove.

U 60 tim je par kao Ike i Tina Turner doživio prve uspijehe i postali su internacionalno poznati. U memoarima, koje smo imali prilike čitati puno godina kasnije, je pisala o tome kako je ona bila žrtva nasilja i trpila je fizičko i psihičko zlostavljanje. Ponekad bi je pretukao prije nastupa i tjerao ja da nakon toga izađe na scenu i pijeva kao da nije ništa bilo. To naravno može samo jedna jaka i hrabra žena kao Tina. On je bio ovisan o alkoholu i drogama, a imao je napade bijesa i ljubomore. Iz tog razloga su često otkazivali nastupe i koncerte.

To vrijeme u kom su bili jako popularni i pravili turneje po cijelom svijetu, ona je kasnije opisala kao pakao na zemlji. Kako je rastao njihov uspijeh tako su rasli i njihovi problemi. Javno ju je ponižavao a na samom početku promijenio joj je ime, jer se bojao da će ga napustiti i postati popularna bez njega. Bila je ugledna i mnogi su joj nudili posao i saradnju, ali ona je ostajala lojalna Ikeu. Priznala je jednom da je kad on zaspe, nakon što je pretuče, uzimala pištolj u ruke i razmišljala o tome da ga ubije, ali bi se u zadnjem trenutku ipak predomislila. 1968 je pokušala da izvrši samoubistvo progutavši 50 tableta valijuma.

Jedne prilike dok su bili na zajedničkoj turneji, Ike je pretukao do kosti. Sačekala je sa zaspe, stavila sunčane naočale da sakrije modrice i pobjegla je od njega sa 36 centi u džepu. Nakon razvoda nije imala novca ni stana. Napravila je prva dva samostalna albuma, koji nisu bili uspiješni. Nastupala je kao predgrupa na koncertima Rolings Stons širom Amerike. Veliki uspijeh je doživjela 1991. Godine sa pijesmom za James Bond film Golden Eye.

Nakon razvoda preuzela je odgovornost za sve propuštene koncerte i porezne dugove.

Ike Turner je preminuo 2007 a uzrok smrti je bio prekomerna upotreba kokaina.

Iako je uvijek nasmijana i zvuči posebnom energijom, prošla je kroz teške situacije u životu. Njen novi dokumentarni film pokazao je njenu emocionalnu i spirituelnu stranu. Pričala je o tome da je njen život sa Ike Turner bio pun nasilja i zlostavljanja, ali ipak da ima nešto pozitivno u tome jer da nije bilo njega nebi bilo ni Tine Turner. Rekla je da ipak oproštaj mora preuzeti glavnu ulogu. Ako ne oprostimo s tim samo povređujemo sebe a to ne želimo.

Na jednoj turneji je upoznala Ervina Baha njemačkog muzičkog urednika i producenta. Postali su prvo dobri prijatelji, a to je onda preraslo u ljubav. Vjenčali su se po budističkoj ceremoniji 2013 godine, nakon 27 godina zajedničkog života.

Od 1994 godine živi u Švicarskoj na obali Ciriškoj jezera i uzela je Švicarsko državljanstvo.

Njeni albumi prodati su u više od 200 miliona primjeraka širom svijeta. Dobitnica je raznih nagrada i proglašena je kraljicom rokenrola. Iako je jedna od najboljih pjevačica u istoriji ipak je bila žrtva nasilja i ima posljedice kao i sve druge žene. Njen sadašnji muž je poredi sa vojnikom koji dođe sa ratišta i ne želi da se prisjeća scena koje je tamo doživio jer joj se te scene vraćaju u snovima. To je jedan oblik posttraumatskog stresnog stanja. U svojoj boli i patnji počela je prakticirati budizam.

Njen spot za pjesmu Ball of Confusion se našao na „MTV“ i bio je jedan od prvih afroamerički izdavača koji se pojavio na ovoj stranici.

Ušla je u Ginisovu knjigu rekorda kada je 1988 pijevala u Rio na Maracana stadionu ispred 180 000 ljudi. Još nikad nije jedan muzičar sam imao toliko publike.

1986 godine je obijavila autobiografsku knjigu “Ja,Tina“ koja je vrlo brzo postala bestseler. Glumila je u mnogim filmovima i dobila je svoju zvijezdu na „Holivudskoj stazi slavnih.“

Kao dijete se uvijek osijećala neželjeno od strane majke, koja ju se cijeli život odbacivala.

Zadnjih godina je imala puno zdravstvenih problema. 2013 je imala moždani udar a 2016 joj je dijagnosticiran rak debelog crijeva. Nakon što se oporavila od toga 2017 su joj bubrezi otkazali. Njen muž joj je darovao svoj bubreg i ona se opet oporavila. Na početku je bila protiv toga da joj pokloni svoj bubreg, jer je njen muž 16 godina mlađi od nje, ali ipak je pristala na to.

Veliki udarac za nju je bio kad je njen najstariji sin izvršio samoubistvo u 59 toj godini života. Tina misli da je razlog za to bila usamljenost.

Imala je neobičnu karijeru i neobičan život. Prošla je sve vrste pakla ali nije dozvolila da je to slomi.

Moj put ka isceljenju

Današnji tekst sam posvetila jednoj hrabroj mladoj ženi, čija priča me svaki dan iznova ohrabruje. Ponosna sam na to da među nama živi tako jaka žena, koju život stavlja na velika iskušenja, ali ona i dalje hrabro korača napred. Bez obzira na to koliko prepreka joj se nađe na putu, spremna je boriti se s njima i iz te borbe izaći kao pobednik. U najtežem periodu svog života, gdje bi mnogi sažaljevali sami sebe, ona je uspijela napisati knjigu „Moj put ka isceljenju“ koju preporučujem svima vama. U nastavku pročitajte intervju koji sam vodila sa ovom hrabrom, lijepom i jakom ženom.

1. Ko je Sanela i čime se bavi?

Moje ime je Sanela Dimitrijević. Nekada sam radila kao vaspitačica u vrtiću, a sada pišem i brinem o sebi.

2. Kako i kada si saznala za dijagnozu?

Za dijagnozu sam saznala 2013.god kada sam imala 31 godinu. Otišla sam na kontrolu na ultrazvučni pregled dojki. Ranije sam napipavala čvorić i išla sam odmah kod doktora, ali rekli su mi da nije ništa. Nisam otišla kod pravog lekara, moja greška što se nisam više zauzela za sebe. Sada znam da u takvim situacijama treba otići kod dobrog onkohirurga na pregled, to je moj topli savet svim ženama. Kada me je konačno pregledao dobar radiolog odmah me je poslao u Beograd kod onkohirurga gde mi je uz ostale potrebne analize i biopsiju potvrđen maligni tumor na dojci. Slede hemoterapije, operacija, opet hemoterapije, hormonske terapije itd. Još uvijek kraja nema, bolest mi se vratila već treći put.

3. Kako si živjela pre dijagnoze, a kako živiš danas?

Prije dijagnoze nisam vodila računa o sebi. Hranila sam se nezdravo, pila alkohol i pušila kada bih izašla u grad vikendom, večito u strahu, grču, bez samopouzdanja, uz ogromnu količinu stresa koji nisam umela da iskanališem. Sva nezadovoljstva sam trpala u sebe.

4. Knjiga, kako je nastala i o čemu se radi u knjizi?

Oduvek sam volela da pišem, ali sam to zapostavila posle srednje škole. Taj dar je bio potisnut i vjerovala sam da je biti pisac u mom slučaju nemoguća misija, puko sanarenje i neostvarene želje koje nisam smela da spomenem ni sebi, a kamoli drugima. Knjiga je nastala za vreme lečenja, u vreme hemoterapija. To je za mene bila terapija. Na taj način sam sebi pomagala jer sam sve smeće od misli bacila na papir i tako čistila um. Pisanje mi je pomoglo da prebrodim taj težak period. 

5. Gdje i kako možemo doći do knjige?

Preko Instagrama @zdravistilovizi i na mail sanysanela@hotmail.com

6. Koje namirnice obavezno izbaciti a koje uzimati?

Nisam stručnjak za ishranu, mogu samo da pričam iz ličnog iskustva i iz onoga što sam naučila čitajući i proučavajući o ovoj bolesti. Doktori-onkolozi ne daju apsolutno nikakvu preporuku niti značaj ishrani. Oni smatraju da je jedini pravi lek zvanična medicina i to što oni imaju da ponude-hemoterapija, zračenje, hormonska terapija i operacija. Naravno da savremena medicina može mnogo da učini. Meni je svaki put maksimalno pomagala savremena medicina i održava me u životu. Ali s druge strane treba proučavati i alternativne metode liječenja, uključujući i ishranu. Moje mišljenje je da treba izbaciti ili barem umanjiti: crveno meso, mlečne proizvode, suhomesnato, sve iz konzervi (npr tunjevina je puna žive i teških metala), rafinisane šećere, soju. A što više unositi svežeg voća i povrća u vidu ceđenih sokova, blendanih napitaka, salate, semenke, koštunjavo voće, biljna mleka. Ali ne biti isključiv! Ako ti se nešto baš jede, pa jedi. Nećeš umreti od parčeta torte torte ili jedne pljeskavice. Mislim da je umerenost ključ.  

7. Da li postoji nešto specifično za tebe što bi rado podijelila sa mojim čitaocima?

Posle svega što mi se izdešavalo i što mi se i dalje dešava, shvatila sam jednu veliku istinu: Treba voleti sebe maksimalno, udovoljavati sebi, ne stresirati se zbog svakakvih gluposti. Stresnih situacija je na svakom koraku, kasni se na posao, gužva u saobraćaju, deca razbacala igračke, šta ćemo za ručak… Ja bih bila najsretnija na svetu kada bih imala takve probleme. Treba osvestiti to! I „živeti život neustrašivo“ kao što kaže Anita Murđani u svojoj knjizi „Potpuno isceljenje“.

8.Koje rutine su ti pomogle do sada i još uvijek pomažu?

Rutine pisanja jutarnjih stranica, molitve, šetnja u prirodi, ispijanje svoje kafe u miru i tišini, ceđenje sokova, vežbe istezanja, čitanje, učenje, sticanje novih znanja zdravlju…

9. Šta radiš u slobodno vrijeme?

Pišem, šetam, cedim sokove, čitam, igram se sa decom.. Zapravo sada imam neograničeno slobodnog vremena i uživam u njemu.

10. Za kraj jedan savjet za sve hrabre žene koje budu čitale ovaj intervju.

Volite sebe jer to niko neće umeti bolje od vas.

Nadam se da vam se ovaj tekst dopao i da ste i vi shvatile kao i ja da ponekad imamo luksus probleme zbog kojih se nesmijemo uništavati. Iskreno se divim Saneli i želim joj što brži oporavak.

Zašto zatvaraš oči pred istinom

Današnji tekst sam posvetila svim onim ženama koje zatvaraju oči i okreću glavu od istine. Ženama koje nemaju još dovoljno snage da nazovu situaciju u kojoj se nalaze pravim imenom i priznaju sebi da žive u toksičnoj vezi. Nasilje je svuda oko nas i nikad ge nestati neće.  Žalosno je to što je za neke to postala normalna svakodnevnica. Znam kako ti je, tu sam i ja nekad bila. Nisi ti glupa, znaš šta je ispravno a šta nije. Isto tako znaš šta zaslužuješ, da nasilje tu ne pripada. Otvori oči, reci STOP nasilju.

Razmisli dobro i počni da uzimaš svoj život u svoje ruke. Ne smiješ dozvoliti da se pomiriš sa situacijom u kojoj se nalaziš, nemoj misliti da svakako nemaš izbora. Uvijek možeš donijeti odluku da moraš i trebaš nešto promijeniti. Vjeruj u sebe i pokreni se. Potraži pomoć, nemoj se bojati.

Prestani ignorisati unutarnji glas koji ti govori da se probudiš. Znam da ga imaš i ti, da ti zvoni u glavi od silnih opomena koje ti šalje. On je za to tu, trudi se da te okrene prema tebi. I sama sam ga godinama uspiješno ignorisala. Na svoju štetu naravno. Uči se na tuđim greškama, ti to možeš.

Stavi sebe na prvo mijesto, to je uvijek početak promijene. Kad odlučiš da zaslužuješ više, počećeš postupati u skladu s tim. Sigurno su ti poznate priče žena koje su bile tu gdje se ti nalaziš i potpuno uspijele preokrenuti svoj život. Vjeruj u njih i slušaj dobro na koji način im je to pošlo za rukom. Posavjetuj se s nekim ko ti može pomoći. Vrati vijeru u sebe i svoje samopoštovanje. Zaslužuješ više.

Ako su mogle one možeš i ti. Potrebno je puno snage, ali vjeruj mi vrijedi boriti se za sebe. Počni sa malim stvarima i koračaj hrabro prema svojoj slobodi. Nasilje blokira, usporava ali i pokazuje koliko si stvarno jaka. Sjeti se svega što si do sad preživjela. Onda zamisli sebe za pet godina ako ostaneš tu i ako odeš. Znam da imaš strah, sve mi smo ga imale. Ipak sve poteškoće koje te čekaju na tom putu, lakše ćeš prevazići ako si u miru. Ako znaš da nikad više nećeš biti ugrožena, da si na sigurnom.

Niko nije vrijedan tvojih suza, tvoga zdravlja. Izgubićeš ga naravno, ako i dalje zatvaraš oči. Prestani da glumiš glavnu ulogu u tom ružnom scenariju, jer taj film može samo imati ružan kraj. Kad glumimo pred drugima, trudimo se da budemo što ubijedljiviji. To radimo jer na taj način pokušavamo prvo sebe ubijediti da je sve u redu. Ali kad ostanemo u mraku svoje sobe, znamo da ništa nije u redu. Nažalost istinu i realnost koju živimo, pred samim sobom ne možemo sakriti. Ona nas uvijek dočeka.

Bez obzira na to koliko dugo se nalaziš u toj vezi, ako osijetiš i znaš da to nije ono što od života očekuješ, počni da mijenjaš situaciju u svoju korist. Naravno da imaš pravo biti tužna zbog toga, ali nemoj dopustiti da tuga bude glavna emocija. Osijeti snagu i volju za novim životom koji sebi trebaš izgraditi. Vjeruj u sebe i znaj da zaslužuješ sreću, ljubav, poštovanje. Život nam toliko toga nudi, samo trebamo imati moć pokrenuti se i izaći iz svoje zone komfora. Počni stvarati svoju novu istinu u kojoj nećeš morati glumiti sreću, u kojoj je ona tvoja stvarna realnost. Otvori oči i napravi prvi korak.

Kome se obratiti za pomoć kod nasilja

 

Nasilje u porodici je ozbiljan problem kojem se na našim prostorima ne pristupa sa dovoljno pažnje, što je jako zabrinjavajuće. Živimo u društvu u kojem je nasilje još uvijek tabu tema o kojoj se ne govori javno onoliko koliko ozbiljnost ovog problema to zahtijeva. Zbog toga veliki broj slučajeva nasilja u porodici ostaje neprijavljeno. Ono što dodatno utiče na neprijavljivanje jeste nedovoljna informisanost žrtve o mogućnostima zaštite, budući da se nasiljem krše osnovna ljudska prava. Zato u današnjem tekstu pišem o tome gdje i kome žrtva može da se obrati za pomoć kod nasilja.

Na prvom mijestu jeste uvijek policija. Oni su dužni za svaki prijavljeni slučaj nasilja u porodici izaći na lice mijesta odmah nakon prijave. Isto tako dužni su da svaku osobu za koju postoji sumnja da je počinila nasilje u porodici lišiti slobode i zadržati je. Zahtijev za izricanje zaštitnih mijera nadležnom sudu podnosi policijska uprava. Nakon toga je nadležni sud dužan da donese riješenje.

Riješenjem o izricanju zaštitne mjere utvrđuje se trajanje zaštitne mijere izrečene nasilnoj osobi od dana donošenja riješenja. Zaštitne mijere mogu biti:

-Udaljivanje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u taj prostor.
-Zabrana približavanja žrtvi nasilja.
-Zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju.
-Obavezan psihosocijalni tretman.
-Obavezno liječenje od ovisnosti.
-Privremeno lišenje slobode i zadržavanje u zatvoru.

Međutim da bi sud donio zaštitne mijere, žrtva ili neko ko zna za nasilje mora prijaviti policiji. Prema zakonu svaka žrtva nasilja u porodici ima pravo na osiguravanje osnovnih životnih potreba. Kao što je zdravstveno, socijalno, materijalno zbrinjavanje i pravo pravne pomoći za riješavanje socijalnog, ekonomskog i drugog statusa žrtve. Žrtve nasilja u porodici privremeno se smiještaju u sigurne kuće.

U Bosni i Hercegovini sigurne kuće se nalaze u:

-Sarajevu-Fondacija lokalne demokratije Sarajevo Bevadžiluk bb, 71000 Sarajevo.
 Tel: 033-237 -240, 033-236-899
-Zenici (Medica Zenica) Krivače 40, 72000 Zenica. Tel: 032-463-920
-Tuzli (Vive žene Tuzla) Alekse šantića bb, 75000 Tuzla. Tel:035-224-310, 035-224-311
-Bihaću (Žene sa Une) Krupska 26, 7700 Bihać. Tel:037-220-855
-Mostaru (Žene BiH Mostar, Caritas Mostar) Ivana Krndelja 3, Mostar. Tel:036-550-339, 036-558-525.

U Republici Srbskoj postoje tri sigurne kuće:

Budućnost – Modriča Živojina Mišića 4, Modriča. Tel:053-820-700, 053-820-701
Udružene žene Banja Luka Kalemengdanska 18, 78000 Banja Luka. Tel:051-462-146, 051-463-143
Lara –Bijeljina Beogradska 38, 76300 Bijeljina.Tel: 055-290-57, 055-251-696

Osim toga vrlo važne su organizacije koje pružaju besplatnu pravnu pomoć:
-Kantonalni zavod za besplatnu pravnu pomoć Bihać, 502. Viteške brigade br.2 Bihać.
 Broj tel: 037-224-192, 037-228-606, 037-228-605
-Vaša prava-Kancelarija Bosanski Petrovac, Bosanska 110, Bosanski Petrovac. Broj tel: 037-881-248
-Kantonalni zavod za besplatnu pravnu pomoć Goražde, Ferida Dizdarevića bb zgrada „Titanik“         Goražde. Tel: 038-221-270, 038-220-405
-Centar za ljudska prava u Mostaru, Adema Buca 50 Mostar. Tel: 036-558-580
Kantonalni zavod za besplatnu pravnu pomoć Odžak, Titova bb Odžak. Tel: 031-763-507
Kantonalni zavod za besplatnu pravnu pomoć Sarajevo, Obala Kulina Bana 4 Sarajevo.
 Tel:033-275-660.
-Vaša prava – Kancelarija Sarajevo, Safeta Hadžića 66a, Sarajevo Tel:033-789-105
-Vaša prava –Kancelarija Srebrenica, Maršala Tita bb, Srebrenica Tel:056-440-998
-Županijski zavod za pravnu pomoć Široki Brijeg, Trg Gojka Šuška 3d, Široki Brijeg
 Tel:039-704-804, 039-703 -175
-Kantonalni zavod za besplatnu pravnu pomoć Tuzla, Džafer Mahala 51, Tuzla
 Tel: 035-307-864, 035-307-866
Vaša prava-Kancelarija Tuzla, Rudarska 63 Tuzla Tel:035-210-210
-Kantonalni zavod za besplatnu pravnu pomoć Zenica,Kočevska čikma 1 Zenica
 Tel:032-201-670, 032-201-671

Takođe na području federacije BiH dijeluju nevladine organizacije koje se bave pružanjem besplatne pravne pomoći specijaliziovane za pomoć ženama žrtvama nasilja.

Fondacija lokalne demokratije Sarajevo Radićeva 11 i Bravadžiluk bb Tel:033-570-560, 033-570-561
Centar za pružanje besplatne pravne pomoći ženama Zenica, Mejdandžik 9, Zenica. Tel: 032-402 -049 Žrtve nasilja se mogu obratiti za pomoć na SOS tel: U Federaciji 1265, Republika Srbska 1264

Jako važno je znati da kada pozove ovaj broj žrtva nasilja nije obavezna dati svoje lične podatke, a ima mogućnost dobiti informacije o svim pravima i upute za pristupanje različitim vidovima pomoći. Ovo je najjednostavniji način za sve žene koje trpe nasilje, da se informišu o svojim pravima i dobiju upute kako da postupaju dalje. Psihološka pomoć je ponekad neophodna da bi se oporavila od nasilja koje si trpila godinama i zato treba da je rado prihvatiš.

 Pomoć za žene žrtve nasilja u Srbiji

  1. Hitni pozivi 192
    Prijava nasilja u porodici 0800-100-600
    Psihosocijalna i pravna podrška za žene
    Jedinstveni SOS telefon za Vojvodinu 0800-10-10-10 besplatan poziv radnim danima od 10 do 20h Jagodina-sigurna kuća 035-822-24-56, dostupan od 8 do 15
    Kikinda-Centar za podršku ženama/ SOS telefon 0800-10-10-10, radnim danima od 9 do 20h, Poziv je besplatan za pozivaoce 0230-437-343, 0230-436-19
    Kragujevac-Prihvatilište za žrtve nasilja u porodici- Centar za razvoj socijalnih usluga „Knjeginja Ljubica“ 034-302-866, 065-6120-490, od 7 do 23h
    Kraljevo-Udruženje Fenomena SOS telefon 069-33-55-706,svakog dana od 00 do 24h
    Kruševac-Udruženje žena Peščanik 066-00-66-06, radnim danima od 10 do 14 i svake subote 11- 14h
    Leskovac-Žene za mir 016-237-300, 016-237-301, radnim danima od 10 do14 i od 17 do 20h
    Novi Pazar-KC DamaD/ SOS telefon 020-332-755, radnim danima od 10 do 16
    Novi Sad-SOS telefon-Sigurna kuća, Centar za socijalni rad 021-646-5746, svakog radnog dana 24 sata Novi Sad-SOS telefon-Sigurna kuća CSR -0899021-422-740, 069-1936, radnim danom od 17 do 21h
    Novi Sad-IZ KRUGA VOJVODINA 021-447-040, 066-447-040, 0800-10-10-10, radnim danima 09-16h Niš-SOS telefon za Romkinje i decu žrtve nasilja 018-515-318, 0800-100-909 dostupno 24h/7
    Niš-Sigurna kuća-Centar za socijalni rad 018-521-210, dostupan od 08 do 16h
    Niš-Centar za dijevojke 018-203-033, radnim danima od 12 do 16h
    Sombor-SOS telefon i sklonište-Centar za socijalni rad 025-482-499 radnim danom od 07:30 do 15h Sombor-Ženska alternativa 025-417-321, radnim danima od 17 do 20h
    Smederevo-Sigurna kuća-Centar za socijalni rad 062-60-80-80 dostupan 24h/7
    Vranje-SOS telefon 017-410-822, 066-410-822, radnim danima od 10 do 20h i vikendom 17 do 20h Zrenjanin-SOS telefon Zrenjaninskog edukativnog centra 023-581-350, 0800-10-10-10 radnim danima od 10 do 16h
    Zrenjanin-Sigurna kuća-Centar za socijalni rad 064-64-88-103, 064-64-88-104, 064-64-88-100, 07-19h Vršac-Centar za prava žena/SOS telefon 069-369-69-30, radnim danima od 16 do 20h
    Vlasotince-SOS telefon 016-876-202, radnim danima od 10 do 14h i od 16 do 20h, subotom 10 -13h Užice-Ženski centar Užice, 0800-333-445, radnim danima od 08 do 20h
    Pančevo-Sigurna kuća i SOS telefon-Centar za socijalni rad 0800-100-113, svakog dana od 9 do 19h

Nadam se da ti ovi brojevi nikad neće biti potrebni, ali ako ti zatrebaju pozovi slobodno i prijavi nasilje. Možda poznaješ nekog kome mogu pomoći, podijeli ovaj tekst i ohrabri žrtvu da potraži pomoć.

Prestani misliti o prošlosti misli na budućnost

Tvoja prošlost ne smije da ti stoji na putu. Naprotiv, sad si pametnija, jača i znaš tačno što želiš od svog života. Nemoj kriviti sebe što si bila žrtva nasilja. Nisi ti kriva. Tvoja prošlost se sastoji od lijepih i manje lijepih događaja, ali znaj da si uvijek radila najbolje što si znala. Svi mi pravimo greške i donosimo pogrešne odluke. Prošlost više ne možemo promjeniti, ali možemo promjeniti kako se osijećamo u vezi toga. Prestani se sažaljevati i počni biti ponosna na sebe što si uspijela izići iz nasilja.

Ako počneš analizirati svoje greške iz prošlosti, osjetićeš ljutnju, strah, krivicu, žaljenje i ogorčenost. Takve emocije ti nisu potrebne, jer onda počinješ sumnjati u sebe. Jedini način da budeš sretna je da živiš u sadašnjem trenutku. Ono što ti se desilo u prošlosti, to ne možeš više mijenjati. Ali ono što možeš mijenjati jeste način na koji gledaš na to. Nemoj dozvoliti da te prošlost definiše.

Znam da je jedno slušati o tome kako se osloboditi prošlosti, a sasvim drugo u tome uspjeti. Prvo prihvati sve što je bilo. Oprosti sebi i drugima. Kada shvatiš da si uradila sve što je bilo u tvojoj moći, osjetićeš mir. A unutrašnji mir je najbolji mogući osijećaj, koji će ti pomoći da se osijećaš bolje.  Suosjećanje i razumjevanje ti je potrebno da zacijeliš svoje rane i zatvoriš to teško poglavlje svog života. Sad si slobodna da donosiš nove odluke, koje su samo za tvoje dobro.

Isto tako znam da ponekad razmišljaš o prošlosti s ciljem da razumiješ, zašto nisi napravila kako si htijela, zašto nisi poslušala svoju intuiciju. U dubini duše si znala za neke postupke da nisu ispravni, ipak si tolerisala kao da jesu. Ali najgore što sad možeš uraditi sebi, jeste da se kriviš za stvari koje više ne možeš promijeniti. Sad znaš bolje. Zaslužuješ pravu iskrenu ljubav i nemoj pristajati na manje.

Svoje greške možeš prihvatiti kao putokaze, gdje si nekad bila i gdje više nikad ne želiš biti. Potrudi se da uvijek iz svega izvučeš barem jednu pozitivnu stvar. Ako si bila u teškom braku u kojem si dobila dijecu, znači da ipak ostaje nešto pozitivno. Na greške trebaš gledati kao na osobni rast. Da bi znali šta želimo, moramo prvo upoznati šta je to šta ne želimo. Niko od nas nije savršen i svi mi griješimo.

Preuzmi odgovornost za svoj život i nemoj kriviti druge za svoje greške. S tim stavljaš sebe u pasivnu poziciju, iz koje nevidiš sve mogućnosti koje ti život nudi. Počni da radiš na stvaranju novih pozitivnih iskustava, koja će se pretvoriti u lijepe uspomene. Okruži se sa ljudima koji te razumiju i koji ti daju pozitivnu energiju. Osvijesti svoje jake strane, šta je to što tebe čini posebnom. Ako si u prošlosti napravila neku grešku, znam sigurno da to nebi uradila i danas.  Vjerujem da nećeš dozvoliti da ti se iste ponavljaju. Nemoj se stidjeti svojih grešaka. Možda su ti baš one trebale da ti otvore oči i pokažu kakva osoba danas želiš biti. Mi nismo naše greške, mi smo ono što smo iz njih naučili. A sigurno si naučila mnogo. Zato odbaci sve ružne uspomene i počni stvarati nove sretnije.

Nadam se da ti se dopao ovaj tekst i da će ti služiti.

Ko drugi da bude za nju tu ako nećete vi?

Današnja tema o kojoj želim da pišem je posvećena ljudima koji treba da budu tu za žrtvu nasilja u teškim trenutcima. To su na prvom mijestu roditelji i bliži članovi porodice. Oni koji su je rodili i koji su rasli uz nju. Ona bi trebala da ima dovoljno povjerenja i sigurnosti da vam se obrati za pomoć. Pa čak i onda kad ona šuti i krije, vi treba da je ohrabrite i prvi pitate kako joj možete pomoći. Možda joj treba vremena, nesmijete je prepustiti na milost i nemilost nasilniku, samo zato što nema hrabrosti da ga ostavi. Iskoristite situaciju kad je u mogućnosti da vam otvori dušu, bez straha da je on čuje.

Ako sumnjate da se nasilje dešava, vjerovatno ste u pravu. Bolje je jednom više početi taj razgovor, nego čekati da se tragedije desi. Ako počne da priča budite strpljivi i nemojte pokazivati jake emocije. To je može uplašiti pa se može ponovo povući u svoj začarani krug nasilja, iz kojeg ne vidi izlaz.

Ni u kom slučaju joj ne smijete pokazati da sama treba svoje probleme riješavati. Na žalost još uvijek se dešava kada se žrtva požali majci, da je muž maltletira ili vara, umijesto podrške dobije odgovor da je to normalno, njen muž je isto to radio i ništa joj nije bilo. Ako su naše majke nekad živjele život u kojem se jedna žena nije poštovala ni cijenila, to ne znači da i mi moramo danas tako živjeti. Ponudite pomoć i podršku. Sreća nije luksus, sreća treba da bude prioritet u svakoj vezi. Ako je nema, onda ona treba da napusti takvu vezu. Svatko od nas ima pravo da bude sretan i poštovan.

Još gori je jedan istiniti slučaj, u kojem jedna majka sa dvoje dijece napušta muža i odlazi kod svojih roditelja. Nakon što im je ispričala kroz šta sve prolazi, muž ju je varao, kocko, tuko, ponižavao, zamolila je roditelje da jedno vrijeme bude kod njih, dok se ne snađe. Živjeli su na selu, ali su imali dovoljno mijesta i mogućnost da im pomognu i da ih prime. Kad ju je saslušao otac je mirnim i odlučnim glasom odgovorio da ona može ostati, nju će primiti, ali njegovu dijecu neće da hrani. Kolika je to uvreda za jednu majku, jer to su i njena dijeca. Naravno kao dobra majka nije se htijela odvojiti od svoje dijece i ponovo se vratila nasilniku. Koliko joj je samo snage za to trebalo.

Bez obzira na to što su znali šta sve prolazi s njim, roditelji su je pustili da mu se vrati. Ne samo to, otjerali su je svojim postupkom i stavili joj do znanja da je sama u svojim problemima. A on je dobio zeleno svijetlo i odobrenje da nastavi dalje sa svojim ponašanjem. Umijesto ljubavi i razumijevanja, dobila je udarac koji nikad neće zaboraviti. Iako odrasla osoba, osijećala se kao odbačeno siroče.

Ponekad nije potrebno da nudite smiještaj ili financijku pomoć, ali moralna podrška, bezuvijetna ljubav i razumijevanje joj je neophodno. Treba da zna da ima nekog na koga se može osloniti, nekog ko je neće kriviti za to da je pogrešnog partnera izabrala. Da bi uspijela prevazići situaciju u kojoj se nalazi, potrebna joj je sigurnost da pripada negdje. Neko ko netraži od nje ništa, a nudi puno. U svojim problemima je izgubila snagu i samopoštovanje. Pomozite joj da to povrati. Biće vam zahvalna. Porodica treba da bude oaza sigurnosti i mira. Možda jednog dana budete vi trebali pomoć.

Pokažite joj da vrijedi, da nema razloga da se stidi i krije od drugih. Recite joj da je volite onakvu kakva jeste, da na vas može uvijek računati. Ponekad su dovoljne male sitnice da se sav njen svijet popravi. Mali znak pažnje i ljubavi, može u njoj probuditi snagu za koju je mislila da više ne postoji. Može ona puno, kad zna da ima nekog ko stoji iza nje. Samo mali vjetar u leđa pomoći će joj da ponovo stane na svoje noge. Budite ponosni na nju i automatski i ona počinje bolje da se osijeća. Uz vašu pomoć ona može zauvijek izaći iz uloge žrtve i nastaviti sretan život bez nasilja.

Šta nakon sigurne kuće?

Kao što sam u prošlim tekstovima pisala, sigurna kuća je jedna mogućnost da izbjegneš nasilje. One su namijenjene svim ženama i njihovoj dijeci koje su ugrožene fizičkim, psihičkim, ekonomskim ili seksualnim nasiljem u porodici. Sigurne kuće nisu samo tu da se žena nahrani i da ima gdje da prespava. One su mijesto gdje se radi sa ženama. Imaju psihoterapeutkinje, osobe koje rade sa dijecom, advokate. Ako ne znaš kuda, mislim da je to najbolje privremeno riješenje.

Njima je u cilju da žena izađe iz nje sa drugačijim pogledom na vezu i brak, nego kad je došla. Rade na tome da izgradiš samopouzdanje i vjeru u sebe, koju si u vezi sa nasilnikom izgubila. Pomažu ti da organizuješ svoj život bez nasilja, nakon odlazka od njih. Edukuju žene na razne načine. Pored toga što ti pomažu da radiš na ličnom razvoju, nude i razne obuke da bi uspijela naći posao i osamostaliti se. Znam da se bojiš šta nakon boravka u sigurnoj kući, ali iskoristi vrijeme maksimalno da napreduješ i da se nikad više ne moraš vratiti nasilniku. Prihvati pomoć koja ti se nudi i vjeruj u sebe.

U slučaju trenutnog nasilja žene i dijeca se smiještaju u urgentni smiještaj. U takvoj situaciji nije neophodno priložiti dokumentaciju koja je potrebne za prijem. Znači u hitnom slučaju možeš se obratiti za pomoć, bez dodatnih komplikacija. U tom smiještaju možeš ostati do deset dana, nakon čega prelaziš u sigurnu kuću. Nasilje u kriznim sizuacijama kao što je pandemija eskalira, zato ako si žrtva nemoj predugo okljevati, da ne bi bilo kasno. Ostatak u porodici gdje vlada nasilje je tiho ubistvo žene i dijece. Od žene koja je nekad imala hrabrost, samopouzdanje ostaje samo sjena.

Problem sa kojim se žene često susreću jeste neefikasnost u procesu suđenja, što sve predugo traje. Baš u vezi nasilja u porodici to je vrlo važno. Nekad se desi da žena provede pola godine u sigurnoj kući, a da proces još uvijek ne krene. Situacija je znatno bolja u većim gradovima, nego u manjoj sredini, gdje svak svakog zna. To loše utiče na proceduru zaštite žrtve, jer ponekad ni policajci ne bi da se zamjere nasilniku. Još je takođe problem što minimalne kazne ohrabruju nasilnika da nastavi sa svojim nasilnim ponašanjem. Žrtva se osijeća bezvrijedno i prepuštena sama sebi.

Sigurne kuće su besplatne i nalaze se u svim većim gradovima, ali pristup njima imaju i žrtve koje žive u okolnim mijestima. Boravak u sigurnoj kući može da traje od jednog dana, pa do šest mijeseci. Ako ima za to potrebe, uz dogovor sa centrom za socijalni rad, može se ostati do godinu dana. Znači ako ti je vrijeme isteklo, a još nisi sposobna da brineš sama o svemu porazgovaraj s njima. Ponekad je jednoj ženi potrebno puno više vremena nego drugoj, da se snađe. Tu igra ulogu fizičko i psihičko zdravlje, kao i stepen obrazovanja i sposobnost komuniciranja u društvu.

Više od 80% žena koje dođu u sigurne kuće je nezaposleno, ali su spremne da rade, da bi mogle brinuti za sebe i svoju dijecu. Kad dođu u sigurnu kuću dobijaju socijalnu pomoć i diječiji dodatak, ali to ipak nije dovoljno za samostalni život. Jako je žalosno i nepravedno što uglavnom žene i dijeca napuštaju svoj dom, a nasilnik ostaje. Ipak mir i sigurnost je najvažnija i nema cijenu.

Najveći broj sigurnih kuća financira se od međunarodnih donatora i ne vladinih organizacija. Međutim država je ta koja treba da riješi pitanje nasilja u porodici. Žene treba da znaju da imaju pravo na slobodan život, u suprotnom da imaju kome da se obrate. Nasilje se prošle godine povećalo u svim državama regiona, SOS telefoni bilježe puno veći broj poziva.

 Gotovo svaka žena zna da postoje sigurne kuće, ali se često boje šta nakon toga. Statistika kaže da se je ranije čak 50 % njih vraćalo nasilniku, danas je taj broj smanjen na 30%. To je još uvijek veliki broj njih, koje se nisu snašle i bile prinuđene da se vrate na mijesto zločina. Zato kad se jednom odlučiš otići i prekinuti patnju, uradi sve što je u tvojoj moći da se više nikad ne moraš vratiti, jer znaš da će onda biti samo gore. Ako se moraš odseliti iz sigurne kuće, a još nemaš dovoljno primanja da plaćaš vlastiti stan, možda se možeš privremeno smijestiti kod nekog od članova porodice. Možda nađeš nešto gdje možeš pomagati u kućnim poslovima. Ili se brinuti o nekoj staroj osobi, gdje automatski dobijaš stan i hranu za svoje usluge. Sve je bolje nego se vratiti tamo odakle si pobjegla. Pokreni se, prilika će se pojaviti. Vjeruj u sebe i neka vrijeme koje si provela u sigurnoj kući bude poučno i korisno. Izađi iz nje uzdignute glave i spremna za nove bitke koje nam život nudi, ali bez nasilja.

Ako te ja ne mogu imati, neće te ni drugi imati!

U zadnje vrijeme nažalost svjedočimo povećanom broju nasilja sa tragičnim ishodom. Sve više je porasla agresivnost kod mladih parova, što je prije bila rijetkost. Žene i djevojke se moraju ohrabriti da na vrijeme prijave nasilje. U prošloj godini je u Srbiji ubijeno 26 žena, a samo dvije od njih su prijavile nasilje prije nogo su smrtno stradale.  To jasno pokazuje da se moglo spriječiti da se na vrijeme reagiralo. Žene treba da imaju povjerenje u institucije koje su za njih zadužene.

U Bosni je skoro svaka druga žena doživjela neki oblik nasilja do svoje 15 godine. Broj žrtava koje su smještene u sigurne kuće u prošloj godini se povećao za 50% a broj poziva na SOS telefon 47%.

Porast nasilja bilježi se u cijeloj Evropi. U Francuskoj je nasilje poraslo za 30% pa je Francuska obezbijedila 20 000 hotelskih soba, za smiještaj žrtava nasilja. Porast se primjećuje i u Kanadi, Njemačkoj, Španiji, Velikoj Britaniji. U Hrvatskoj je nasilje u porodici u 2020 poraslo za 43%.

U Austriji je do polovine maja ove godine ubijeno 12 žena od strane partnera. To je svake dvije sedmice jedna žrtva. Zabrinjavajuće i jako žalosno. Posebno je tragičan slučaj mlade majke, koju je suprug ubio u dnevnoj sobi, dok je dvoje male dijece spavalo u sobi pored. Ujutru ju je sakrio u kauč da dijeca ne vide i nazvao dadilju, da odvede dijecu u vrtić. Kad su dijeca napustila stan, pozvao je policiju i prijavio se. Jedan drugi je svoju bivšu partnerku na poslu posuo sa benzinom i zapalio.

Mislim da ni jedan nasilnik nije prvom prilikom na smrt ubio žrtvu. Sigurno ju je jedno vrijeme ubijao u tišini, jer ona nije imala snage da mu se suprostavi. Nije lako prepoznati koliko daleko može otići situacija, na šta je partner sve spreman. Zato se za nasilje ne smije imati nimalo tolerancije. Nemojte ga pravdati da je nasilan samo pod uticajem alkohola. Možda baš tad izgubi kontrolu. Može se konzumirati alkohol i ostati smiren. Prijaviti na vrijeme, prvom prilikom. Ponekad žrtva nema mogućnost pozvati policiju, nemaju sve žrtve telefon pri ruci. Možda joj situacija ne dozvoljava. Ona bi rado zvala pomoć, ali nemože zvati dok on stoji tu pored nje. Boji se da ne eskalira još više.

Zato apelujem na sve one koji čuju, vide ili sumnjaju da se nasilje događa, da pomognu žrtvi i anonimno zovnu policiju! To je par minuta vremena, možda neugodna situacija, ali moguće je da ste upravo s tim spasili nečiji život. Spriječili da dijeca rastu bez majke, da otac postane ubica. Jer nas se sviju tiče, nije privatna stvar. Nemojte čekati da dajete izjavu kad se tragedija desi. Spriječite je na vrijeme. Bolje poziv više, nego da se kajete zašto niste pomogli kad bude kasno.

Ubistva se uglavnom dešavaju kad žrtva odluči da napusti partnera ili nakon što ga napusti. Nasilnini nemogu podnijeti gubitak, ni pomisao na to da ona može biti sretna s nekim drugim. Zato su spremni uraditi sve, samo da to spriječe, u najgorem slučaju i ubistvo. „Ako te ja nemogu imati, neće te ni drugi imati.“ To je prijetnja koju bi trebali uzeti za ozbiljno i potražiti zaštitu. Sigurne kuće su jedna mogućnost. U njima možeš ostati par mijeseci dok ne nađeš bolje riješenje.

Kada jedna žena nakon mnogo godina u kojima je trpila nasilje progovori, često nema podršku, ni pomoć društva. Zato veliki broj njih nikad ne progovori. Svaki oblik nasilja je kažnjiv, ostavlja posljedice i nikad se ne zna kako će završiti. Potraži pomoć na vrijeme, ohrabri se, uvijek postoji riješenje. Nemoj se nadati da će se on promijeniti. Vjeruju mi neće. Zato stavi sebe na prvo mijesto, nemoj dozvoljavati da te neko maltretira ni da ti prijeti. Budi jaka ti zaslužuješ život u miru bez nasilja.

Ovo je tekst o hrabroj ženi koja je premlada prestala biti hrabra

Danas pišem o jednoj mladoj hrabroj ženi, koja više nije imala snage da bude hrabra. Završila je svoju bitku, jer nije vidjela izlaz, nije niko bio tu da joj pomogne. Odustala je od svog života i prerano napustila ovaj svijet u kojem je ostavila čak devetoro dijece. Par dana prije postavila je na FB crnu sliku ispod koje je napisala „Ja sam umrla.“ Zar to nije bio jasan poziv i molitva za pomoć?

Kakav smo to narod postali? Sad je svima žao, ali sad je kasno! Gdje ste bili ranije, dok ste imali šansu pružiti pomoć i spasiti jedan mladi život? Toliko me je potresla ova vijest, a pogotovo komentari ispod. Odakle nama pravo da dovodimo u pitanje odluku žrtve, kojoj nismo pružili pomoć? Zašto je rađala svake godine po jedno dijete kad su bili bijeda, pitaju se ispod posta, pa čak otvoreno odbijaju da je žale. Kakva je to majka, pitaju se drugi. Kako je mogla ostaviti dijecu sa ocem koji pije?

Niko od nas ne zna kako je njoj bilo. Iz teksta koji je objavio Hayat se može zaključiti da je bila vrijedna i brižna majka. Živjela je u neimaštini, ali se trudila da dijeci obezbijedi barem osnovne uvijete za život. Radila je vrijedno, nije je bilo sramota ni kupiti željezo i prodavati samo da zaradi nešto za svoju dijecu.

Dok se ona brinula za kuću i dijecu, njen muž se redovno opijao. Koja je to tragedija, ali realni život velikog broja žena na našim prostorima. Morala ga je ostaviti jer su sukobi postali svakodnevnica. Planirala je dijecu uzeti kod sebe samo da se smijesti. Obratila se porodici za pomoć, da je prime samo na par dana dok se ne snađe. Ali oni je nisu primili. Na njezin vapaj za pomoć svi su bili gluhi.

Sramota treba da bude države, centra za socijalni rad, humanitarnih organizacija, merhameta, ali i svih ljudi koji su znali u kakvoj bezizlaznoj situaciji se nalazi, a nisu ponudili nikakvu pomoć. Sramota je mene koja se nalazim kilometrima daleko i toliko mi je krivo da nisam cijelu noć spavala.

Za sve one koji se pitaju zašto je rađala dijecu, bolje da se pitaju zašto se ne obezbijede sredstva za zaštitu od trudnoće besplatno za socijalne  slučajeve. Nije lako pijanom agresivnom mužu reći neću imati odnose s tobom jer mogu ponovo ostati trudna. Zašto se ne radi više sa ženama koje su u takvoj situaciji na edukaciji i ličnom razvoju? Zašto se žene ne podržavaju međusobno i ne pomažu? Zašto i mrtvu žrtvu ogovaraju? Ponekad me stid biti žena, a treba s tim da se ponosimo.

Ja samo znam jedno, da jedna žena izvrši samoubistvo, a ima dijecu, treba da je nešto skroz uništi. Bila sam jednom u toj situaciji, gdje je duša bila razorena i nisam znala kako nastaviti dalje. Na trenutak sam pomislila da je najlakše prekinuti tu patnju. Onda sam se sjetila svoje dijece. Nisam im mogla to uraditi, zaslužili su da se neko brine o njima. Znala sam da će mi pomoć trebati, ali da ću uspijeti jer IMAM kome da se obratim. Ona nažalost to NIJE IMALA. Zato njena dijeca treba da rastu bez majke. Sigurno nije to uradila iz efekta, nego nije vidjela drugi izlaz, iako ga je pokušala naći.

Najgore u svemu tome jeste, da se ona obraćala za pomoć. Javno je objavila vrisak svoje duše, ali svi su bili gluhi na to. Jedan mladi život se ugasio pred našim očima, a mi nemamo pametnije stvari nego kriviti žrtvu. Kakav smo narod postali, ili smo uvijek bili ovakvi? Puno sreće i snage želim njenoj dijeci, od kojih je najmlađe beba od četiri mijeseca. Nadam se da će se mnogi potruditi da isprave grešku koju su napravili sa majkom, pa će barem pomoći dijeci. Ali mamu im niko nemože više vratiti.

Svi mi imamo pravo na svoje mišljenje, pa sam ja samo napisala kakvo je moje na ovu temu. Bilo bi mi drago da čujem vaše, pišite mi u komentarima ili direktno. Nadam se da vam se tekst svidio.